Još jedna sezona je iza nas, neuspješna sezona prema većini pokazatelja. Ponekad se čini da Istra ne igra samo HNL, nego i vlastitu kazališnu sezonu. Svake godine ista predstava, ista pozornica, isti likovi na tribinama – a kraj uvijek nekako ostane otvoren. Iz perspektive navijača dobili smo još jednu sezonu razočaranja i iščekivanja nečega što se uporno ne događa. Možda je zato najlakše ovu sezonu opisati kroz nešto što smo već gledali. Ove godine naslov predstave već znamo.

Vladimir i Estragon

I ove godine gledali smo svoju verziju tragikomedije “U očekivanju Godota”. Beckettova je tragikomedija pisana u dva čina, ali uz malo autorske slobode sve se to kod nas slije u jedan dugi čin – onaj koji traje već nekoliko sezona. Dva lika, Vladimir i Estragon, u našoj verziji lako postaju mi, navijači Istre. Stojimo na mjestu gdje nam je rečeno da čekamo - na Drosini. I čekamo. Ne nekoga apstraktnog, nego nešto vrlo konkretno: iskorak u Europu.

Sezona počinje onako kako svaka naša dobra priča počinje - s razlogom za vjerovati. Dobro odrađena prošla sezona, povećan budžet za plaće, smislenija sportska politika, momčad koja napokon izgleda kao cjelina. Tablica više nije nešto što izbjegavamo pogledati. Naprotiv, počinjemo računati, počinjemo gledati prema gore. I tada dolaze znakovi. Poruke da bi Godot ovaj put stvarno mogao doći. Osjećaj da smo “tu negdje” postaje stvarnost. Kao da prvi put ne čekamo uzalud – kao da se napokon materijalizira nešto što sanjamo godinama.

Dječak

Ali u toj priči uvijek postoji dječak. Onaj koji dolazi s porukom da Godot danas ipak neće doći – ali sigurno dolazi sutra. Taj čin se nastavlja: noć. Pad forme i beskrajni negativan niz. Tablica se opet mijenja, ali ovaj put u smjeru koji nam je previše poznat. Ono što je do jučer izgledalo kao realna mogućnost sada ponovno postaje nešto što se odgađa. Rezigniranost i razočaranje uzimaju maha. I opet dolazi dječak. Kaže: sutra.

Idemo?

Na kraju, sve se svodi na isti, pomalo smiješan, ali bolno točan trenutak:

Vladimir: Onda, idemo (s Drosine, idemo doma, dosta nam je ovoga)?

Estragon: Idemo…

(ali ne mičemo se s Drosine. Ostajemo. Čekamo Godota.)

Cijela naša sezona vrti se oko tog jednog iščekivanja - izlaska na europsku scenu. Uvjereni smo da će baš taj trenutak biti onaj koji će sve pomaknuti, koji će dati smisao svemu što dolazi prije njega. Ali možda je stvar u nečemu drugom. Možda problem nije što Godot ne dolazi. Možda je stvar u tome što mi uvijek čekamo na isti način, na istom mjestu, s istom vjerom da će “sutra” biti drugačije. Europa ni ove godine nije došla. Ali mi znamo što slijedi. Doći ćemo opet na Drosinu. Stati na isto mjesto. Gledati u istom smjeru. I čekati.

Pozdrav s Drosine — i dalje sanjamo jaku Istru