Remont je potreban, ali ne kao novi početak

Stara pitanja, nova sezona

Sezona je završena i dok se dojmovi polako sliježu, pogled se već okreće prema onome što slijedi. Nova sezona donosi novu nadu, ali i staro pitanje: može li Istra konačno napraviti taj iskorak više?

Ako se nešto jasno nameće iz posljednjih nekoliko sezona, onda je to sljedeće - Istri ne nedostaje kvaliteta, nego kontinuitet.

Nakon viđenoga, jasno je da je klubu potreban svojevrsni remont. No ne remont u smislu još jedne potpune rekonstrukcije, već postavljanje temelja: kvalitetan i stabilan rad u trenažnom procesu, jasno definirana taktička ideja i, najvažnije, ustrajnost u tome. Nova lutanja i eksperimenti vode samo u nova sinusoidalna kretanja forme, a toga smo se s razlogom zasitili.

Jer iskreno - koliko smo puta u zadnjih par godina gledali istu priču? Novo ljeto, novi trener, nova ideja i opet sve ispočetka.

Klupa bez kontinuiteta

U posljednje tri sezone Istra je promijenila čak osam trenera:

*Banović je vodio momčad privremeno, u dvije utakmice protiv Osijeka dok se tražio novi trener.

*Performance indeks je kompozitni pokazatelj učinka koji uzima u obzir više parametara igre: 45% rezultat, 30% kvaliteta stvorenih šansi, 15% teritorijalna dominacija i 10% posjed lopte.

Brojke dodatno ogoljuju problem: jedino je Gonzalo Garcia uspio prijeći granicu od 1.5 bodova po utakmici, dok su svi ostali oscilirali oko prosjeka ili ispod njega. Još važnije, nitko osim Tramezzanija nije dobio dovoljno vremena da pokuša stabilizirati momčad kroz duži period - a i tada je kontinuitet prekinut.

U takvom okruženju teško je govoriti o razvoju igre - jer svaki novi početak briše ono malo stabilnosti što je prethodno izgrađeno. Za usporedbu, u istom razdoblju Varaždin je promijenio dva trenera, a Slaven Belupo pet - pri čemu neki od tih odlazaka nisu bili uvjetovani lošim rezultatima. Već tu se vidi razlika u stabilnosti, kontinuitetu rada i načinu igre.

Iz ove liste jasno se izdvajaju dva imena: Paolo Tramezzani i Gonzalo Garcia. Obojica su ostavili trag, ali na potpuno različite načine. Tramezzani je donio čvrst, fizički zahtjevan nogomet, s naglaskom na duel igru, disciplinu i igri čovjek na čovjeka (“marcatura a uomo”). Garcia je u drugom mandatu, s druge strane, gradio igru na posjedu i tehničkoj kontroli utakmice (famozni “build up” iz zadnje linije).

Problem nije u tome što su stilovi različiti - problem je što se konstantno mijenjaju bez jasne dugoročne vizije i bez prilagodbe igračkog kadra. Ostali treneri nisu ostavili dublji trag: neki su možda prerano otpušteni (Tomić), neki su dobili previše vremena (Riera), a neki se jednostavno nisu uklopili (Karoglan, Catala). Režića je teško ozbiljno ocijeniti zbog relativno kratkog mandata, ali kad se uzme u obzir njegov prethodnik pokazao je da može izgraditi igru s glavom i repom.

Nakon svega navedenog - učestalih promjena trenera, različitih stilova, kratkih mandata i stalnih resetiranja - ostaje pitanje: što je zapravo najveći problem Istre?

No pitanje je i šire - ima li klub uopće jasno definiranu nogometnu ideju? Kakvu Istru želimo gledati? Bez odgovora na to pitanje, svaka promjena trenera postaje novi početak, a ne nastavak procesa.

Tko vuče momčad?

Igrački kadar također igra veliku ulogu. Ponekad loš scouting i pogrešan odabir, potreba prodaje ključnih igrača mogu sezonu odvesti u krivom smjeru. Primjeri poput Fileta, Douglasa, Đurića ili Obande pokazuju koliko pogrešne procjene mogu koštati. Dok s druge strane odlasci poput Lisice, Valinčića, Marešića, Lawala… pokazuju koliko je teško nadomjestiti igrače koji su imali važnu ulogu u momčadi.

S druge strane, ova nova sezona nudi priliku da se napravi nešto drugačije - da se zadrži kostur momčadi. Istra treba imati jasnu okosnicu, skupinu igrača oko kojih se gradi identitet ekipe. Bez toga, svaka nova sezona počinje od nule.

Uz kvalitetu, ovoj momčadi treba i karakter. Igrač koji zna povući kada je najteže, ima autoritet i razumije odgovornost. Slavko Blagojević je bio primjer takvog profila - motivator, vođa svlačionice i borac, igrač koji je donosio mirnoću, ali i tražio je borbu od svojih suigrača kada je to bilo potrebno. Igrao je sa srcem i živio za ovaj klub. Danas takvu ulogu netko mora preuzeti. Bio to Prevljak, Lončar ili Radošević - netko mora postati referentna točka ove momčadi, igrač koji će preuzeti odgovornost kada je najteže i koji će svojim stavom, energijom i prisutnošću vući ostatak ekipe. Problem je što Istra zapravo nema lidere u pravom smislu te riječi - ima iskusne igrače, ali premalo njih je dovoljno dugo u klubu da bi nosili tu težinu kontinuiteta i identiteta. Mnogi su ovdje kratko, više kao stanica u karijeri nego kao mjesto s kojim se stvarno vežu. Upravo zato ta uloga ne smije ostati prazna, jer bez nje svaka momčad prije ili kasnije krene lutati i ne pronađe svoj identitet.

Potpis koji nedostaje

Ako Istra želi napraviti iskorak, ključ je jasan: naći i zadržati trenera te mu dati vrijeme, definirati stil igre na razini kluba, pronaći lidera i zadržati okosnicu momčadi.

Remont je potreban - ali ne kao još jedno rušenje i novi početak. Ovaj put, remont mora značiti konačno postavljanje temelja koji će izdržati više od jedne sezone. Istra mora imati svoj potpis. Ne samo sustav ili formaciju, nego jasnu ideju igre i stav koji se prepoznaju iz utakmice u utakmicu. Da nakon pet minuta znaš što gledaš i što možeš očekivati. Dok se to ne dogodi, bojim se da pravu Istru još nećemo gledati.

Pozdrav s Drosine — i dalje sanjamo jaku Istru