Zelena nada, a žuta energija. To je ono što Istri treba. U dresu Istre 1961 te se dvije boje stapaju u jedan osjećaj - pripadnost gradu i poluotoku. Zeleno‑žuti lokalpatriotizam nije nešto što dobiješ rođenjem, nego nešto što svjesno odabereš, utakmicu po utakmicu, sezonu po sezonu. Navijački se narativ gradi na duge staze i danas, nakon svih uspona i padova, počinje dobivati sve ljepše i čvršće konture. Naravno, bez rezultata se priča teško širi, ali strast ne nastaje iz statistike ili tablice - nastaje iz osjećaja da je ovo nešto “tvoje”.

Navijački duh u Istri sve više raste u korist našeg kluba, ali to još uvijek nije kritična masa. Normalno je da određeni dijelovi Istre i dalje navijaju za “našeg susjeda” i da postoje ustaljene baze Hajduka, Milana ili Intera - tako je bilo godinama i vjerojatno će još dugo biti. Ali ako želimo da Istra bude stvarno zeleno‑žuta, ta se priča mora mijenjati. Priča se, naravno, gradi i rezultatima. Sjetimo se utakmica protiv Slavena i Varaždina u sezoni 24/25. Prva usred tjedna, radni dan, a Drosina ispunjena. Nije to bila “velika” utakmica zbog nekog velikog gostovanja, bila je velika jer je naš klub mogao napraviti iskorak. Istra je igrala nešto svoje, i na koncu nam je falio samo onaj jedan prokleti bod. Na istočnoj tribini ponosno je stajao transparent: “FALA BOGU ČA SAN ISTRIJAN”. Toga dana biti na Drosini budilo je u navijaču Istre ponos, sreću i zadovoljstvo. Napokon smo doživjeli da stadion diše punim plućima zeleno‑žute boje.

Čija je nogometna Istra? Još uvijek ne možemo reći da je cijeli poluotok zeleno‑žut, ali ide prema tome. Svaka dobra odluka kluba, svaka pametna kampanja i svaka utakmica u kojoj Istra ostavi srce na terenu pomiče tu granicu u našu korist. Navike koje su se gradile desetljećima ne mijenjaju se preko noći. Lokalpatriotizam je proces, a ne trenutak. Pitanje nije samo “za koga navijaš”, nego “kome stvarno teži tvoja nogometna pripadnost”.

Pula je danas, usprkos svemu, zeleno‑žuta. Ima jaku i konzistentnu navijačku skupinu koja kroz godine bodri svoj klub bez obzira na ishode. Često im se spočitava promjena kluba za koji navijaju, jer je to u navijačkom svijetu gotovo svetogrđe. Ali njihovo priklanjanje NK Istri 1961 otvorilo je mogućnost da gradska nogometna scena ponovno naraste, da se tribina ne ugasi, nego da krene u uzlaznu putanju, i za to im treba dati priznanje. Danas Demoni predstavljaju neizostavan faktor navijačkog folklora našeg grada, ritam koji daje puls svakoj domaćoj utakmici.

Nastali na Verudi već davne 1992. danas imaju grafite u gotovo svim gradskim kvartovima i okolnim mjestima. Njihova zelena i žuta boja izlazi izvan stadiona, osvaja zidove na Verudi, garaže po Stoji, fasade po Vidikovcu i trafostanice u Vodnjanu. Toga treba biti još više, jer upravo Demoni imaju snagu taj istarski identitet pretvoriti u navijačku originalnost i posebnost. Zeleno‑žuta boja mora postati mainstream, kultura i blaga opsesija nas navijača, nešto što se podrazumijeva kao boje grada. Imamo prednost da je Istra kao sredina uvijek bila specifična, da ima “nešto svoje” i nosi originalni duh. Istrijanke i Istrijani su oduvijek bili posebni i moraju ostati posebni - ta se posebnost mora preliti i na stadion i na navijački identitet. Posebnost stvara momente, momenti stvaraju priču, a priča s vremenom postaje tradicija.

Pohvalne su i akcije uprave kluba u širenju i promidžbi nogometne priče kroz cijelu Istru. S druge strane, novoosnovana Udruga navijača pokušava tu strast prenijeti na široke mase, organizirati događaje, približiti klub ljudima koji možda nikad nisu kročili na stadion. Demoni su srce navijanja, ali nisu svi spremni biti ultrasi - i to je sasvim u redu. Netko će pjevati 90 minuta, dok će netko sjediti na zapadu s djecom, ali svi su oni dio iste priče i tih 90 minuta proživljavaju na sličan način.

Sjetimo se samo šetnje koze po Drosini davnih dana - trenutka koji malo tko može doživjeti. To nije bio samo simpatičan prizor, nego slika kluba koji se igra vlastitim identitetom, lokalnim motivima, osmijehom. Tu tradiciju pokušava oživjeti Udruga navijača, koja je zajedno s navijačima usvojila kozu, pa je istarska koza postala služeno “naša”. Još jedan mali, smiješni, ali važan simbol koji zaokružuje cijelinu. Malo je klubova koji se mogu pohvaliti da im je blago poput koze dio identiteta - mi možemo, i baš zato trebamo takve momente čuvati i ponavljati. Istarska koza je naš neizostavni simbol: prkos, tvrdoglavost i sveprisutno “Istrijanstvo” koje treba njegovati i čuvati. Navijanje to može samo ubrzati i pojačati.

Ja sam Istrijan i Istra je moj klub. Teško je navijati za klub za koji nisi vezan strašću, pripadnošću i ljubavlju prema svom kraju. I to je naša privilegija - možemo birati klub koji je nekoliko kilometara dalje, klub čije igrače možeš sresti u gradu, pozdraviti, slikati se, uzeti njihov potpis. Često me pitaju: “Za koga navijaš?” Kad kažem “za Istru”, obavezno slijedi protupitanje: “Dobro, ali za koji veliki klub?” I tu shvatiš koliko je iskrivljena slika. Istra je moj veliki klub. Drugi ne postoje, postoje možda simpatije, ali Istra je ljubav. Uvijek biram moj klub, tko god bio s druge strane. Prva je Istra, jer moj identitet počinje na ovom stadionu, u ovom gradu. Ako mi je važniji Euro, Svjetsko, Liga prvaka, onda imam problem.

Na koncu, mjesto nam je na Drosini. Istra je naš klub, za njega navijamo kad igra dobro, ali još više kad joj ne ide. Tada se najbolje vidi tko je stvarno zeleno‑žut. Dođite na Drosinu, osjetite onaj trenutak kad krenu “Ulica to smo mi” i “Gori grad” s razglasa, a onda se sjever podigne i zapjeva “Ti si Istro naša, sreća sva, nećeš nikada biti sama”. Ako imate imalo zeleno‑žutog u sebi, znat ćete o kojem osjećaju govorim.

Zeleno‑žuti lokalpatriotizam nije nešto što dobiješ rođenjem, nego nešto što svjesno odabereš i gradiš utakmicu po utakmicu.

Pozdrav s Drosine — i dalje sanjamo jaku Istru