Dok reprezentacija preplavljuje zemlju, meni se pogled uvijek vraća na mali lokalni nogomet iz kojeg je sve krenulo – tu počinje priča o Istri 1961 i hrvatskoj reprezentaciji.

Mentre la nostra nazionale conquista el nostro paese, mi torno sempre sul nostro ziogo de balon locale del qual tutto comincia - qua inizia la storia dela nostra Istra 1961 e la nazionale Croata.

Dok naša reprezentacija za svin osvaja zemlju, meni se vajk pogled torniva na naš mali lokalni nogomet is kuda sve kreće – tu počinje štorija o Istri 1961 i hrvatskoj reprezentaciji.

Hrvatska nogometna emocija

Nogomet budi emocije, ma koliko god netko to osporavao ili svodio na banalnost. To nije samo igra, nego strast, način života i trajna težnja nečemu više. Hrvatska nogometna reprezentacija u zadnjih nekoliko ciklusa radi stvari koje su donedavno izgledale nemoguće i objektivno je na samom vrhu svjetskog nogometa. Već je postalo očito da smo nogometno nadarena nacija kad državica od oko 3.5 milijuna ljudi može iznjedriti igrače koji nose dresove najvećih europskih klubova i pritom redovito uzimaju medalje na svjetskim prvenstvima.

Naš klub me podsjeća na početke te reprezentativne priče. Mali, relativno nepoznati, dugi niz godina na margini pažnje – Istra 1961 je u domaćem kontekstu gotovo pa ista ona Hrvatska iz ranih devedesetih: nitko te ne doživljava, a ti ispod radara gradiš svoj identitet i sanjaš veliku scenu. Jedina razlika je tempo – reprezentacija je relativno brzo došla do renomea i uspjeha, dok našem klubu očito treba više vremena, više strpljenja i više generacija.

Zeleno‑žuti kao moj nogometni dom

Zeleno‑žuta kombinacija je moj prvi odabir, jer ona predstavlja moj klub, moj grad, moj zavičaj. Za Istru sam vezan podrijetlom i emocijama, to je klub koji je temelj mog nogometnog identiteta. Na Drosini gubim glas, pjevam, vičem i živim taj moj mali klub. Tamo sam doma, sve ostalo je gostovanje. Kad igra reprezentacija, lokalpatriotizam nakratko zaboravlja lokalni prefiks. Rijeka, Pula, Split, Osijek, Zagreb – sve se to rastopi u crveno‑bijelim kockicama. Reprezentacija je predivna nadgradnja, ali za mene ne može biti ispred zeleno‑žutih, nego iznad njih – kao veća slika, nadskup sastavljen od svih naših lokalnih nogometnih priča.

Upravo zato mi bude žao što Istra kao nogometni kraj u toj reprezentativnoj priči nema jači, vidljiviji trag. Nije da Istrijana nije bilo u kockastom dresu kroz razne selekcije, ali malo ih je ostavilo dublji pečat. Najkonkretniji primjer je Igor Pamić – rođen u Žminju, uz nogometno odrastanje u Puli, preko Dinama, Osijeka i Sochauxa stigao je do pet nastupa za seniorsku reprezentaciju, jednog gola protiv Mađarske u Osijeku (jubilarni stoti pogodak Hrvatske) i poziva na Euro 1996. Dotaknuo je vrh, ali bez kontinuiteta koji bi ostavio dublji trag. U tome je, iz naše perspektive, bio usamljen.

Paminjo i neki novi momci

Nažalost, nakon Pamića nitko iz Istre nije u kontinuitetu obilježio A reprezentaciju. Bilo je pojavljivanja, bilo je imena koja su kratko prošla kroz kadrove (pretpozive i slično), ali nema sustavnijeg, dubljeg traga. To više govori o strukturi hrvatskog nogometa nego o talentu regije: Istra 1961 je prvoligaš, ali nije glavni proizvođač reprezentativaca, pa se vezu klub–reprezentacija više osjećamo emocionalno nego stvarnim sudjelovanjem naših ljudi.

I tu leži pravo pitanje: zašto baš tako? Ne mislim da je razlog talent, nego možda struktura. Istra 1961 desetljećima igra na rubu prve i druge lige, bez akademije koja bi mogla parirati zagrebačkim i riječkim, u regiji koja demografski ne daje veliki broj djece u nogometnim školama, i u sustavu gdje mlade igrače prve grabe veći klubovi čim pokažu nešto. Pamić nije bio slučajnost koja se nije ponovila – bio je iznimka koja je uspjela probiti strukturu koja sustavno ide protiv malih klubova. Vezu klub-reprezentacija zato više osjećamo emocionalno, ne kroz stvarno prisustvo naših ljudi u kockastom dresu.

Zašto bi se to sad moglo promijeniti

Nogometna škola Istre je posljednjih godina vidljivo živnula, i to ne samo na razini osjećaja. Raul Kumar, 190-centimetarski branič rođen 2008, odigrao je odličnu polusezonu u dresu Istre 1961, ušao je u U19 reprezentaciju Hrvatske i već u trećem nastupu zabio gol za pobjedu protiv Bugarske. Uz njega su se nedavno u mlađim uzrastima istaknuli Nik Škafar Žužić i Rio Joka, obojica dio reprezentativnih selekcija svojih generacija.

Još nitko od njih nije ostavio “Pamićevski” trag u A reprezentaciji – to je priča koja tek nastaje i lako se može zaustaviti na pola puta, kao i toliko puta prije. Ali ako je struktura ono što je desetljećima kočilo Istru, onda je sada prilika da dođe do vidljive promjene i da napokon gledamo Istrijane u kockastom dresu. Ako se to dogodi, bit će to rezultat sustavnog rada i strpljivog građenja nogometne škole, a ne slučajnosti.

Mali klub, ali velika priča

Reprezentacija je dokazala da mala država može biti nogometna velesila. Istra 1961 još traži svoj način da mala regija ostavi dublji trag u toj istoj, iz naše perspektive velikoj nacionalnoj priči. Možda je baš sljedeći klinac koji danas trči po pomoćnom terenu pored Drosine onaj koji će spojiti dvije moje ljubavi – zeleno-žute tribine i crveno-bijele kockice – i pokazati da se iz malog kluba u maloj regiji može stići na najveću pozornicu.

A do onda, naravno, sanjamo jaku Istru.