Na Poljudu su dečki ponovno pokazali da se ne predaju. Dva puta u zaostatku, pod pritiskom gostujućeg stadiona i nakon sudačkih odluka koje su mogle slomiti momčad, Istra se vratila i uzela bod koji vrijedi puno više od jednog boda. Sada je red na Drosinu da im uzvrati podrškom.

Nisam bio u Splitu, ali kažu da je bilo toplo, vlažno i teško za disati. Teško se disalo i na terenu. Umor je sigurno stigao i naše, ali nisu mu dali da se vidi. Bili su previše prkosni da bi stali, previše željni da bi se zadovoljili porazom.

Istra je na Poljud došla bez velikih očekivanja izvana, ali s razumljivim grčem u nogama. Pred dvadesetak tisuća ljudi, protiv Hajduka, za neke od naših mladih startera — prvi put u takvom ambijentu. Tu početnu tremu ne treba nikome uzeti za zlo.

Prvih dvadesetak minuta ipak je razotkrilo problem koji se više ne smije ponavljati: prekidi. Istra je previše dopustila, otvorila je Hajduku vrata i domaćin je to iskoristio. Pukštas je igrač koji glavom igra jednako dobro kao i nogama, a nekoliko je puta ostajao sam nakon prekida. Jedan takav trenutak bio je dovoljan. U 15. minuti pospremio je loptu glavom u mrežu bez previše muke.

Povratak iz jedne šanse

A onda Frederiksen.

Slobodan udarac za Istru, iz pozicije iz koje treba pogoditi gotovo savršeno. I pogodio je gotovo savršeno. Lopta je prošla kroz živi zid, lagano skrenula, promijenila smjer i prevarila vratara Hajduka. Jedna šansa, jedan udarac koji je vratio Istru u utakmicu.

Takvi golovi često promijene više od semafora. Do odmora su nam vratili vjeru, a u drugom poluvremenu vidjeli smo momčad koja je počela igrati hrabrije, mirnije i s puno više vjere u ono što radi.

Naravno, Hajduk je imao više lopte, više teritorija i više udaraca. Imao je 61 posto posjeda, sedam udaraca u okvir gola i 1,67 očekivanih pogodaka, naspram Istrinih 0,94. Ali brojke ne govore da je Istra bila razmontirana ili da je samo čekala kraj. Govore da je Hajduk imao inicijativu, što je na Poljudu i očekivano. Ono što se vidjelo na terenu jest da je Istra, kada bi osvojila loptu, znala izaći, stvoriti višak i doći pred gol.

Mladost koja raste

Ta mladost me svakim danom sve više iznenađuje. Ne zato što ne griješi — griješit će, normalno je — nego zato što se ne skriva nakon pogreške. Ostaje u utakmici, ne spušta glavu. Traži loptu. Traži još jednu priliku.

Ulaskom Maurića igra je dobila na stabilnosti i živosti. Doumbia je sigurno kvalitetan igrač, ali po onome što smo dosad vidjeli Maurić djeluje profinjenije u ulozi zadnjeg veznog. Zna primiti loptu pod pritiskom, zadržati je i odigrati jednostavno kada treba. U 34 minute na terenu imao je 18 točnih dodavanja iz 19 pokušaja, što možda nije statistika za naslovnicu, ali dobro opisuje dojam koji je ostavio.

I onda opet šok. Hajduk je u 84. minuti ponovno poveo i Istra je ponovno bila na minus jedan. U tom trenutku bilo je lako pomisliti da je gotovo: Poljud, kraj utakmice, domaćin vodi, a Istra je već odradila velik posao.

Ali ovi dečki se nisu predali. Nakon situacije u kojoj je Istra trebala dobiti kazneni udarac, nisu izgubili ni glavu ni motivaciju. Nisu se raspali, nisu stali i nisu tražili izgovor. Igrali su dalje, svim silama želeći kući odnijeti nešto što su zaslužili.

U 95. minuti Jaganjac je odradio ogroman posao. Okružen s nekoliko protivničkih igrača, uspio je progurati loptu prema Ahmetiju. Ahmeti je ostao hladan i pogodio za 2:2.

Netko će reći: pa to je samo bod. Je, bod. Ali bod na Poljudu, osvojen u 95. minuti, nakon dva rezultatska zaostatka i svega što je ova utakmica donijela. Bod koji vrijedi kao pobjeda.

Suci i nakaradnost

Čovjek se nakon ovakvih utakmica pita: zašto? Čime Istra zaslužuje da se drugo kolo zaredom govori o sudačkim odlukama koje su mogle usmjeriti utakmicu?

Možda će opet doći naknadna analiza. Možda će netko zaključiti da je sudac trebao dosuditi očiti kazneni udarac zbog lakta obrambenog igrača. Možda ćemo dobiti moralnu satisfakciju u obliku još jednog priopćenja.

Ali što Istra ima od toga? Ništa. Bodovi se ne vraćaju, rezultat se ne mijenja, a klub koji se iz kola u kolo mora boriti za svaki metar terena opet ostaje s osjećajem da mora biti bolji od protivnika — i bolji od svega što utakmica donosi oko njega.

Možda je baš zato ovaj bod još vrijedniji. Istra se nije vratila samo nakon dva rezultatska zaostatka. Vratila se unatoč svemu što joj je utakmica pokušala uzeti.

Cabello zna što radi

Što ga više promatram, Cabello ostavlja dojam čovjeka koji zna što radi. Postaviti momčad u niski blok protiv Hajduka na Poljudu nije nikakva sramota. To je odluka koja mora imati smisao, disciplinu i jasnu ideju što napraviti kada osvojiš loptu.

Istra je jučer uglavnom znala što radi. Nismo gledali more centaršuteva, desetke čistih prilika i potpunu opsadu Kolićeva gola. Hajduk je imao inicijativu, ali Istra je relativno dobro kontrolirala ono što je trebala kontrolirati. Kolić je morao upisati pet obrana, obrana je imala puno posla, ali utakmica nije otišla u smjeru u kojem bi Istra bila potpuno nadigrana i poražena.

Ostaje žal za prvih petnaestak minuta i problemima kod prekida. To se mora riješiti, jer ovakve utakmice često odluči baš jedan trenutak nepažnje. Ali to je dio koji se može ispraviti iskustvom, radom i ponavljanjem.

Ono važnije je da je Istra pokazala kako Hajduk više nije momčad od koje se treba unaprijed strepiti. Respekt, naravno. Strah, ne. Dobra taktika, disciplina i dovoljno hrabrosti s loptom mogu svakome napraviti problem. Istra je to sinoć pokazala.

Vrijeme je za podršku

U subotu nam dolazi Slaven i postoje sve predispozicije da odemo na Drosinu i budemo podrška ovim dečkima. Zaslužili su je igrom, strašću, prkosom i željom da se dokažu. Uvijek je bilo dežurnih kritičara koji su Istri zamjerali što nema dovoljno svojih igrača u prvoj postavi. Jučer ih je na terenu bilo pet.

I zato, pa i zbog svega što su pokazali, moramo pokazati da stojimo uz njih. Slaven možda ne odlučuje o trofeju ni o konačnom plasmanu. Ali odlučuje o nečem našem: hoćemo li ovim dečkima pokazati da vidimo njihov trud, hrabrost i inat. Jučer ih je na Poljudu nosila želja da se vrate u utakmicu. U subotu je na nama da ih na Drosini nosimo mi — pljeskom, glasom i podrškom koju su zaslužili.

Pozdrav s Drosine — i dalje sanjamo jaku Istru