Naši momci sa istočne strane Učke dolaze doma s porazom od Rijeke, 3:2. Ništa strašno ni alarmantno. Današnja utakmica je prije svega dobra lekcija za trenera Cabella i za momčad koja svoj već prepoznatljiv identitet treba držati kroz veći dio utakmice.

Loš ulazak u utakmicu, pod grčem, dojmom gostujućeg terena i pomalo pogubljeno — tako je izgledala Istra prvih 60-ak minuta na Rujevici. Rijeka je bez previše nervoze kontrolirala utakmicu i na poluvrijeme, ni kriva ni dužna, otišla s vodstvom koje je za Istru bilo prevelika kazna za tako loš ulazak. Očekivalo se da će trener odmah u nastavku napraviti promjene i vratiti onaj prepoznatljivi polet naših momaka. Tu je Cabello danas zakasnio, a Rijeka je to iskoristila i preko Fruka povela 3:0.

Istra se u utakmicu vratila tek od 70. minute, ali kad se vratila, pokazala je onaj prepoznatljivi stil. Jaganjac je smanjio na 3:1, a Frederiksen je u samoj sudačkoj nadoknadi zabio za konačnih 3:2. Veseli me da nas Rijeka nije bacila u očaj i demolirala na 3:0, nego smo mi njih doveli do toga da plešu po rubu. Da je utakmica trajala još minutu-dvije, nitko ne bi bio previše iznenađen da je pao i treći gol Istre. Činjenica da je Istra odigrala takvih zadnjih dvadesetak minuta, bez obzira na poraz, dovoljno govori o našim dečkima i njihovoj volji, koja ne jenjava i kad misliš da je stvar gotova.

Pritisak domaćeg terena

Rujevica je tipičan primjer tog pristupa navijanju i podrške. Na Rujevici Istok stoji devedeset minuta, kod nas Istok, ako nije zatvoren, sjedi, a kad je nekim slučajem otvoren, tamo su turisti ili simpatizeri neke protivničke ekipe.

Drosina mora biti stadion na kojem nije lako igrati ni najiskusnijim ekipama i na kojem nitko ne smije biti favorit po defaultu. Našim dečkima treba dvanaesti igrač, a pogotovo kad igraju ovi mladići. Treba im naša potpora, treba im publika i navijači koji ih nose kad igraju dobro, a pogotovo kad igraju loše, kad traže afirmaciju i dokaz da rade dobar posao.

Na navijačkoj kulturi, kulturi odlaska na Dorsinu i gledanja Istre, a ne nekog gostujućeg kluba, treba raditi - od kluba pa do nas navijača. Treba graditi narativ da tvoja ekipa igra u tvom gradu, predstavlja tvoj grad i zavičaj, te prednost domaćeg terena kroz tribinu se mora osjetiti

Treba nam vezni igrač i to pod hitno

Trener Cabello je pogodio recept u zadnjih petnaest do dvadeset minuta, šteta što ga nije primijenio ranije. Do tada smo djelovali kao Slaven protiv nas na Drosini prošli vikend - pomalo pogubljeno i nemoćno. Nakon ulaska Rozića, Albarracina, Kablara, a pogotovo Ahmetija i Hrvatina u igru, pristup, pogled prema naprijed i glad za golom promijenili su se u našu korist. Istra je krenula u lov na Rijeku, Rijeka se branila i radila greške, a da je utakmica trajala još koju minutu, Istra bi unijela još veći nemir u riječke redove.

Nije problem u mladosti ove momčadi, nego u tome što u trenucima pritiska, možda i slabije igre, nema dovoljno mirnoće, iskustva i pojedinca koji će uzeti loptu, stati na nju, smiriti igru i povesti momčad prema naprijed. Momčadi hitno treba pojačanje u veznom redu — igrač koji će taj polet i tempo unijeti već od prve minute, uz dozu staloženosti i kontrole, a ne tek kad rezultat postane hitan.

Dolazi nam Dinamo

Dinamo je daleko najjača ekipa u ligi, ali naši mladi dečki su pokazali da mogu se nametnuti protiv svakoga. Hajduk su lovili i ulovili, Rijeku su lovili i skoro ulovili. Ovako mlada momčad je već u par navrata pokazala da ima karakter i dozu psihičke zrelosti koja je na zavidnom nivou za ovako mlade ljude. Neka drugu subotu Drosina bude stvarni dvanaesti igrač.

Protiv Dinama se ne dolazi samo gledati Dinamo, jer Dinamo je mamac za publiku. Dolazi se pokazati našima da Drosina pripada nama i Istri.

Sanjamo i dalje jaku Istru i vidimo se na Drosini.