Ovi dečki zaslužuju podršku. Ne zato što su odigrali neriješeno s Dinamom, nego zato što igraju nogomet zbog kojeg se dolazi na stadion. Istra je protiv najvećeg i najskupljeg protivnika u ligi dvaput vodila, igrala hrabro i pokazala da ova sezona može imati ozbiljan smisao.

Istra nije uzela sva tri boda, ali je protiv Dinama poslala poruku koja vrijedi mnogo više od još jednog pristojnog domaćeg nastupa: ova mlada momčad više nije ugodan protivnik kojeg se može preživjeti na individualnu kvalitetu i širinu kadra. Dinamo je na Drosini izvukao 2:2 tek u 84. minuti golom Prevljaka, nakon što je Istra dvaput vodila i u završnici propustila priliku zatvoriti utakmicu za velikih 3:1.

Lani je zadnja Dinamova utakmica na Drosini prošla nekako bez pravog traga. Primili smo dva gola, izgubili, otišli doma i nastavili sezonu u tonu koji je tada, nažalost, bio prepoznatljiv: bez velikog otpora i bez osjećaja da se nešto stvarno mijenja.

Ove subote bilo je potpuno drugačije

Dinamo je došao u Pulu kao momčad s neusporedivo većim budžetom, širim rosterom i nizom skupih pojedinaca, ali na Drosini je dugo izgledao kao momčad koja ne zna kako proći kroz Istru. Nije im bilo ugodno. Nisu došli rutinski uzeti bodove, nego su ih čupali do same završnice.

Početak iz snova

Istra je krenula hrabro, bez onog poznatog straha koji domaće momčadi često osjete protiv Dinama. Nije se čekalo da se preživi prvih 20 minuta. Naprotiv, Istra je napadala, igrala prema naprijed i koristila prostor koji joj je Dinamo ostavljao.

U 14. minuti Dukan Ahmeti je sjajno pokrenuo akciju, a Hamza Jaganjac s desne strane ulazi prema sredini i ljevicom pogađa za 1:0. Drosina je eksplodirala. To nije bio slučajni pogodak ni neka odbijena lopta nakon prekida, već akcija momčadi koja zna što želi napraviti i ima dovoljno samopouzdanja tražiti rješenje prema naprijed.

Naravno, Dinamo je brzo odgovorio. Dion Drena Beljo je u 24. minuti izjednačio na 1:1, a bilo je jasno da se protiv takve momčadi ne može računati na mirnu večer. Ali Istra se nije povukla. Nije se prepala. U 29. minuti Emil Frederiksen je pronašao Ahmetija, koji vraća Istru u vodstvo. Ponovno 2:1, ponovno erupcija na Drosini, ponovno poruka da domaći nisu na terenu samo da budu kulisa velikom gostu iz Zagreba.

Mladost opet iskače

Dukan Ahmeti odigrao je prvo poluvrijeme života. Ne samo zbog gola i asistencije za Jaganjca, nego zbog načina na koji je igrao. Kod njega fascinira lakoća: prvi dodir, primanje lopte između linija, okret prema golu i stalno traženje progresivnog rješenja. Vidi se pogled prema naprijed i ta zdrava, gotovo drska želja da napravi nešto više.

Hamza Jaganjac raste iz utakmice u utakmicu. Njegov gol za 1:0 bio je konkretan, napadački i nimalo slučajan. Ima tu već ozbiljnih znakova prave devetke: osjet za prostor, udarac i prisutnost u završnici. Već dvije godine zaziva se profil napadača poput Gague — igrača koji može zadržati loptu, napasti dubinu, odraditi prljavi posao i pritom biti prijetnja za gol. Jaganjac izgleda kao da prerasta tu usporedbu. Treba ga pustiti da raste, bez tereta i nepotrebnog opterećenja.

Ovo nije samo grupa mladih igrača s energijom. Ovo je grupa koja ima potencijal napraviti dobar posao ove sezone.

Nemojmo se vaditi Dinamovim umorom

Sigurno će se u danima nakon utakmice čuti kako je Dinamo bio umoran, kako su iza njega Europa, putovanje i težak raspored. Sve to može biti točno, ali to ne bi trebalo umanjiti ono što je Istra pokazala. Dinamo ima najveći roster u ligi, s “drugom momčadi” koja bi se bez problema borio za vrh HNL-a.

Istra je, s druge strane, nominalno deset puta jeftinija momčad. Poanta nije stvarati alibi ni romantizirati tržišnu vrijednost, nego staviti utakmicu u kontekst: gledali smo momčad koja po resursima ne može parirati Dinamu, ali mu je po organizaciji, intenzitetu i ideji igre itekako parirala.

Cabello zna što radi

Više puta sam pisao da Javier Cabello zna posao. Protiv Dinama je to još jednom pokazao. Kovačević ima skuplji, iskusniji i širi kadar. To je neupitno. Ali Cabello je u Puli imao organiziraniju momčad, momčad s jasnijom idejom i igrače koji su djelovali kao da vjeruju u plan. U drugom poluvremenu stigla je očekivana opsada Istrina gola. Možda ne u intenzitetu kakav se za Dinamo inače očekuje kad gubi, ali pritisak je postojao. Istra je dugo izdržavala, branila se ozbiljno i nije se raspala.

Istok je napokon bio prisutan

Pred oko 5.000 gledatelja Drosina je ovaj put imala život. I dalje je to publika koja često djeluje pretiho, previše turistički i previše kazališno za utakmicu koja traži naboj od prve minute. Ali bilo je više reakcije, više prisutnosti i više osjećaja da stadion prati što se događa na terenu. Demoni su vrhunski odradili svoj dio, a zapad je pratio kad je trebalo. A Istok je, barem djelomično, napokon bio tu. To mora biti neki standard, ne iznimka.

Bod je bod. Moglo je biti i više, pogotovo nakon Maurićeve prilike za 3:1. Ali danas nije ostao osjećaj da smo propustili samo pobjedu. Ostao je osjećaj da se na Drosini gradi momčad koja zna kako igrati, koja se ne boji velikih i koja više neće lako puštati, popuštati ni pristajati na vječitu ulogu autsajdera.

Obično se kaže da se Dinamo uvijek pita. Danas se itekako pitalo i Istru.

Pozdrav s Drosine. Sanjamo i dalje jaku Istru.