Kad utakmica završi bez golova, statistika često postane zanimljivija od samog rezultata. Ne zato što će objasniti svaki trenutak na terenu, nego zato što suhoparno potvrdi dojam: Varaždin je imao više inicijative i nekoliko opasnijih izlazaka pred gol, ali Istra se nije raspala, nije izgubila glavu i na kraju nije dopustila da domaći pritisak preraste u nešto odlučujuće.

Franko Kolić je tu bio ključan. Nije imao utakmicu karijere, ali je reagirao onda kada je trebalo. Ostao je miran, izvukao obrane kada je bilo potrebno i ostao pribran u situacijama koje su tražile njegovu reakciju. Nula na semaforu ide cijeloj obrani, ali ovoga puta posebno i njemu.

Ispred njega su Kumar i Miettinen odradili posao bez velike pompe. Nije to bila savršena utakmica, bilo je nekoliko situacija u kojima je Varaždin probio zadnju liniju, ali središnji dvojac uglavnom je držao obranu dovoljno čvrstom da domaći ne pretvore svoje nalete u ozbiljan pritisak. U ovakvim utakmicama obrana ne mora izgledati dominantno svih devedeset minuta. Dovoljno je da preživiš faze kada protivnik ima ritam — a Istra ih je preživjela.

Takve utakmice možda ne pune sažetke ni ne ostavljaju puno materijala za navijačko prepričavanje, ali vrijede za razvoj momčadi. Pogotovo mlađim igračima. Nije isto odigrati utakmicu u kojoj sve ide prema naprijed i utakmicu u kojoj moraš ostati koncentriran, čekati pravi trenutak, istrčati zadnjih deset metara kad više nemaš svježine i donijeti dobru odluku pod pritiskom. Baš se na ovakvim gostovanjima stasa. Ne preko noći i ne uz aplauz, nego kroz situacije u kojima moraš čuvati rezultat, pomoći suigraču i ostati miran kada stadion traži gol.

Taktika ispred spektakla

Ovo je bila utakmica u kojoj se više vidjelo koliko treneri paze jedan na drugoga nego koliko su momčadi spremne pustiti kočnicu. Cabello nije išao grlom u jagode. Istra nije stajala previsoko, nije otvarala previše prostora iza zadnje linije i nije dopuštala Varaždinu da kroz tranziciju, preko brzih bokova, dođe do situacija iz kojih se utakmice najlakše prelamaju.

S druge strane, Šafarić je imao momčad koja se na domaćem terenu željela nametnuti, ali nije lako probiti protivnika koji ti zatvori sredinu i ne ostavlja previše prostora između linija. Varaždin je imao posjed, ali ništa što bi ostavilo veći trag ili donijelo ozbiljniju opasnost pred golom Istre.

Ovo gostovanje brzo će se zaboraviti, pogotovo zbog igre i rezultata, ali za Istru je bilo važno pokazati da može otići na teško gostovanje i ostati u utakmici. Nije svaka utakmica za spektakl. Nekad je dovoljno da vlak samo prođe kraj varaždinskog stadiona i zatrubi.

Bod koji treba znati cijeniti

Može se žaliti za boljim napadom, konkretnijim izlascima prema naprijed i pokojom loptom koja je trebala ranije završiti u nogama Frederiksena, Ahmetija ili Jaganjca. Falilo je Istri tog jednog poteza više u sredini: mirnijeg primanja, brže odluke, kvalitetnijeg zadnjeg pasa ili neke perfektne duge lopte. Da je toga bilo, možda bi se iz Varaždina vraćali s punim plijenom.

Ali treba ostati realan. Gostovanje kod momčadi koja je dobro otvorila sezonu, koja na svom terenu prima malo i dopušta još manje, te koja zna zatvoriti utakmicu, nije mjesto na kojem se bod automatski podrazumijeva. Istra nije bila bolja, ali nije bila ni nadigrana. Bila je dovoljno čvrsta da preživi najbolje trenutke domaćina i dovoljno organizirana da sačuva mrežu netaknutom.

To nije savršena predstava. Nije to ona Istra koja te natjera da se zaljubiš u igru nakon prvih dvadeset minuta. Ali je Istra koja je pokazala zrelost u čuvanju vlastite mreže. A nakon utakmice poput ove, jedan bod u džepu može vrijediti puno više nego što izgleda na prvu.

Na koncu, kao što se i po samom tekstu vidi, falilo mi je inspiracije — baš kao i našim dečkima danas na terenu.

Do sljedećeg puta, sanjamo i dalje jaku Istru.