“Sustainable profitable growth via strategic repositioning.”

Rečenica je dovoljno duga da zvuči kao da ju je netko izvukao iz PowerPoint prezentacije za investitore, a dovoljno rastezljiva da u nju stane gotovo svaki potez koji se ne želi objasniti običnim jezikom.

U prijevodu na jezik nogometa, a pogotovo na jezik nas navijača, ona bi značila otprilike ovo: manji budget s manje troškova, manje rizika, više razvoja, više prodaja i klub koji će se jednoga dana moći financirati sam. Ne zvuči dramatično. Ne mora nužno zvučati ni loše. Jedino pitanje koje ostaje jest: gdje su u toj formuli ambicioznost i ciljevi koji bi trebali biti njezin pogon?

Uostalom, samoodrživost nije ružna riječ. Istra 1961 je predugo u svojoj povijesti živjela od tuđih obećanja, kratkoročnih rješenja, dugova, improvizacija i pokušaja da se sezona nekako preživi, pa da se poslije vidi što dalje.

Dolazak Baskonia-Alavés grupacije donio je red tamo gdje ga dugo nije bilo. Klub je stabiliziran financijski i organizacijski, preuzete su stare obveze, otvoren je kamp u Balama, pojačan je omladinski pogon, a Istra je počela stvarati ozbiljniju transfernu vrijednost - mjerenu u milijunima. U posljednje dvije i pol godine ona se, prema javno dostupnim procjenama i objavljenim transferima, približila iznosu od 15ak milijuna eura. To je neosporivo.

Problem, međutim, nije u tome želi li Istra biti održiv klub. Problem je što sve više izgleda kao da održivost postaje dovoljna sama sebi. Kao da krajnji cilj kluba nije biti bolji, nego biti jeftiniji. Ne graditi momčad koja će nekoliko godina rasti zajedno, nego stvarati resurse koji će u pravom trenutku otići dalje.

A kada se klub počne promatrati prvenstveno kao razvojni kanal, onda se sasvim prirodno postavlja pitanje: razvojni kanal za koga? Gdje su ambicije i zašto uopće služe navijači?

Istra kao dio sustava

Kada je Baskonia-Alavés preuzela Istru, službeno se govorilo o dugoročnom projektu, stabilizaciji kluba i uključivanju Istre u međunarodnu sportsku mrežu grupacije. Posebno su istaknuti razvoj mlađih kategorija te prepoznavanje talenata iz Istre i šire regije. To je, iz poslovne perspektive, potpuno logično. Hrvatski nogomet jest prostor u kojem se može pronaći, razviti i prodati talent. Istra ima dobar geografski položaj, dovoljno jaku lokalnu bazu djece i mladih igrača, prvoligaško natjecanje te vlasnika koji već ima klub u jednoj od najvećih europskih liga.

U takvom sustavu Istra može biti vrlo korisna. Može dovesti mladog igrača koji još nije spreman za La Ligu, dati mu minute u HNL-u, pripremiti ga za seniorski nogomet i kasnije ga vratiti prema Alavésu (Albarracin). Može razviti igrača iz vlastite škole, afirmirati ga u prvoj momčadi pa ga prodati na tržištu (Lisica, Valinčić, Perković…). Može poslužiti i kao mjesto gdje će igrači koji nisu odmah spremni za višu razinu dobiti profesionalni ritam, utakmice, pritisak i odgovornost (Koski, Beyatt, Bakrar, Majkić…), ili kao mjesto gdje iskusni igrači mogu revitalizirati svoju karijeru i krenuti dalje (Majstorović, Marešić…).

To nije nikakva zavjera niti nešto što se posebno skriva. To je logika vlasničke mreže klubova. Klubovi unutar nje ne moraju imati istu funkciju, isti budžet ni iste ambicije. Netko je vrh piramide, netko razvojna stanica, netko tržište za skautiranje, a netko mjesto na kojem se mogu stvoriti igrači i vrijednost. Istra se, čini se, sve jasnije smješta upravo u tu zadnju kategoriju.

Razvoj nije problem

Bilo bi pogrešno iz svega izvući zaključak da Istra ne smije prodavati igrače ili da mora živjeti kao da se nalazi u financijskoj kategoriji nekih nedostižnih klubova i njihovih budžeta. Kada se povuče crta, svi HNL klubovi, čak i oni najjači, ovise o prodaji i plasmanu igrača. Umanjuje li im to ambicije i kosi li se sa željom za boljim rezultatima? Uglavnom ne. I ne mora. To je zapravo sasvim razumna postavka. Klub proda igrača, zaradi, dio novca uloži natrag, ojača momčad, razvije sljedećeg igrača i s vremenom postane stabilniji, bolji i konkurentniji.

Samo što u toj priči postoji jedna sitnica koja odlučuje hoće li model biti zdrav ili će postati elegantno zapakirana verzija stalnog mirovanja:

Nakon prodaje mora nešto ostati.

Mora ostati bolja momčad. Mora ostati veća kvaliteta. Mora ostati sustav koji može dovesti adekvatnu zamjenu. Mora ostati osjećaj da se prodajom nije odustalo od onoga što se gradilo, nego da je napravljen korak prema nečem većem. Ako nakon svake dobre sezone ostanu samo odlazni transferi, prazna mjesta u kadru i nova priča o strpljenju, onda se više ne radi o rastu. Radi se o održavanju pogona.

B momčad i akademija

Istra je posljednjih godina napravila konkretne pomake u omladinskom pogonu, što se sada vidi i kroz dobre predstave juniorske momčadi. Klub kroz B momčad surađuje s NK Uljanikom, koji je sezonu 2025/26. završio na petome mjestu SuperSport 2. NL. Klub je pritom istaknuo da je razvojni projekt B momčadi u dvije sezone uključio veći broj mladih igrača u seniorski nogomet. Da te komponente imaju smisla vidi se i po tome što je sve više igrača u seniorskom kadru prošlo omladinski pogon Istre ili “trijažu” Uljanika. To je baza koju klub mora imati ako želi dugoročno živjeti od vlastitog rada, a ne samo od povremenih pogodaka na tržištu. Suradnja s Alavésom u mlađim kategorijama također postoji i vidljiva je. Istrini mladi igrači odlazili su u Vitoria-Gasteiz, trenirali i igrali s vršnjacima iz Deportivo Alavésa, dok je klub objavio i posjete mladih igrača odabranih od skauta Baskonia-Alavés grupacije.

Sve to može biti korist za Istru. Može donijeti znanje, drugačiju metodologiju, bolje skautiranje, kontakte i dodatni prostor za razvoj najtalentiranijih dječaka.

Ali ni B momčad, ni kamp, ni akademija sami po sebi nisu dokaz ambicije prve momčadi. Oni su dokaz da postoje prostor i metode za razvoj. Ambicija se vidi tek onda kada taj razvoj počne jačati Istru na terenu, a ne samo stvarati igrače koji će biti spremni za iduću adresu.

Jer nije isto razvija li Istra igrača da bi dvije ili tri sezone bio važan igrač Istre, nosio momčad, stvarao rezultat i postao dio klupske priče. Nije isto ako se igrač razvija zato da bi nakon kratkog razdoblja bio vraćen prema Alavésu ili prodan čim mu tržišna vrijednost dovoljno naraste.

U prvoj varijanti Istra razvija sebe. U drugoj Istra odrađuje razvoj za nekoga drugoga.

Financije diktiraju, ali ne sve

Financije naravno diktiraju ritam, ali ne nužno sve. Diktiraju i klubovima koji imaju veće budžete od Istre, samo što oni mogu pogriješiti skuplje. Istra uglavnom nema taj luksuz. No financije ne diktiraju svaku sportsku odluku. One postavljaju granice, ali unutar tih granica i dalje postoji izbor — kao i prostor za ambicioznije ciljeve.

  • Možeš prodati igrača i pravodobno dovesti zamjenu.
  • Možeš prodati nositelja igre, a dio novca ostaviti za pojačanje, ne samo za zatvaranje rupe.
  • Možeš graditi momčad u kojoj svaka sezona ne počinje od nule.
  • Možeš imati razvojne igrače, ali uz njih zadržati nekoliko iskusnijih i kvalitetnih nositelja koji momčadi daju kontinuitet.
  • Možeš govoriti o Europi, kao o stvarnoj i dostižnoj ambiciji i cilju.

Pronalazi li se Istra danas u tim komponentama? Većinom ne. To se najviše vidi završetkom ovog prijelaznog roka i dojmom da poslovna i sportska politika kluba skreću u drukčijem smjeru.

Klub pritom i dalje može biti financijski racionalan. Nitko ne traži da Istra postane projekt bez granica, da plaća ugovore koje ne može podnijeti ili da kupuje zvučna imena samo kako bi se stvorio privid ambicije. Navijači Istre ne traže ni klub koji će trošiti novac kao da sutra ne postoji. Traže da se vidi za što klub postoji osim da bude stabilan.

Stabilnost je preduvjet. U konačnici, bez nje je nemoguće ozbiljno poslovati. Ali nije trofej, niti sportsko postignuće.

Ambicija u promilima

Teško je danas reći da je klub ambiciozan ili da ozbiljno teži većem iskoraku, jer potezi to zasad ne potvrđuju. Ambicija se ne vidi po tome koliko puta netko spomene Europu. Vidi se po tome hoće li klub, kada dođe blizu nečemu, pokušati napraviti sljedeći korak. Vidi se po tome hoće li reagirati kada izgubi ključnog igrača. Vidi se po tome hoće li momčad u kolovozu biti spremna ili će se sastavljati dok prvenstvo već traje. Vidi se po tome postoji li plan koji traje dulje od jednog prijelaznog roka.

Istra može biti samoodrživa, razvojna i prodajna. Sve je to potrebno. Ali ne može istodobno očekivati da će navijači bez pitanja prihvatiti model u kojem je svaka ozbiljnija ambicija tek usputna nuspojava dobrog poslovanja. U tom modelu ambicioznost se lako svede na promile i statističku pogrešku. Kada treba donijeti odluku između većeg sportskog rizika i urednije poslovne tablice, odgovor je unaprijed poznat. Poslovno gledano, to je očekivano. Emocionalno i navijački, puno je teže razumjeti.

Istra tada postaje klub koji se razvija zato da bi se mogao uredno prodavati — igrač po igrač, sezona po sezona, bez previše pitanja i bez prevelikih očekivanja. To možda jest održivo. Možda je čak i profitabilno.

Ali na Drosini se nikada neće navijati za održiv poslovni model. Navijat će se za igru, za ambiciju i za ciljeve koji su jedan korak više.

Pozdrav s Drosine - sanjamo jaku i ambicioznu Istru.