Ne sjećam se kada je zadnji put na Drosini bilo tako lako vidjeti ideju u igri. Nije sve savršeno, daleko od toga, ali prvi put nakon dugo vremena jedva čekaš sljedeću utakmicu ne zato što moraš, nego zato što te iskreno zanima što će ova ekipa još pokazati.

Jesen stiže, prvenstvo je u punom zamahu i naši dečki su na Drosini dočekali Rudeš. Odigrali su još jednu jako dobru utakmicu, ako izuzmemo zadnjih pet minuta. Istra je vodila 3:0, mogla je voditi i više. Utakmica se bližila kraju, Rudeš nije pokazivao previše i trebalo je to samo mirno privesti kraju. A onda, mladenačka nonšalantnost i nepotrebna nervoza. Rudeš je ekspresno zabio dva gola i od utakmice koja je trebala završiti mirno napravio zadnjih nekoliko minuta nepotrebne strepnje.

Ne treba sada zbog ta dva gola raditi tragediju niti uzeti za zlo ovim mladim dečkima. Vodiš 3:0, dominiraš cijelu utakmicu i negdje u glavi već čekaš kraj. Kreneš slaviti pobjedu, malo padne koncentracija, napraviš nekoliko grešaka u obrani i protivnik odjednom osjeti da može. I brzo se stvari zakompliciraju.

Ali to je škola koju ova ekipa mora proći. Utakmica traje 90 minuta. Nije bitno vodiš li 1:0, 3:0 ili igraš protiv ekipe koja cijelu utakmicu nije pokazala puno. Nema opuštanja dok sudac ne svira kraj.

Istra igra lijepo

Ono što najviše veseli je igra. Istra je bila lepršava, lijepa i ugodna oku. Lopta je u tranziciji dobro išla po bokovima i stalno se nešto događalo. Šepić i Škafar-Žužić s jedne strane, Hrvatin i Frederiksen s druge, stalno su probijali, nudili se i radili višak. Pogotovo u drugom dijelu se vidjelo koliko Rudeš ima problema pratiti taj ritam.

Obrana također izgleda sve bolje. Kumar i Miettinen kao da su se već dobro upoznali, znaju tko kada izlazi, tko pokriva prostor i suradnja im izgleda sve sigurnije. Sredina i napad pratili su dobru igru bokova, Istra je stvarala prilike, a Rudešu praktički nije dozvolila ništa — osim ta dva gola na kraju koja smo si sami zakomplicirali.

Frederiksen je klasa

Frederiksen je među najstarijima u ovoj ekipi, a ima tek 25 godina i u ovom trenutku igra nogomet života. On nosi ovu Istru. Ima tu lakoću u igri, taj prvi dodir, mirnoću i potez više kad treba.

Zabija kao iz šale, asistira kao da mu je to prirodni poziv i stvara višak bez da izgleda kao da se previše muči. Njegov hat-trick protiv Rudeša samo je potvrda svega što gledamo već nekoliko kola.

Užasno je bitan za ovu ekipu. Njegov izostanak bio bi veliki hendikep jer nije stvar samo u golovima. Frederiksen je igrač koji povezuje igru, povlači druge i daje toj mladoj Istri ono nešto zbog čega utakmice sada imaju smisla gledati.

Isplati li se doći na Drosinu?

Da, isplati se.

Isplati se pogledati udarac malog Škafara koji je opalio prečku, koja se tresla još dugo nakon toga. Isplati se gledati lakoću kojom igra Frederiksen i njegov danski joga bonito. Isplati se promatrati Ahmetija kako s lakoćom šalje Jaganjcu loptu u prostor. Isplati se gledati Šepića i Hrvatina kad u šprintu probiju bok i krenu prema golu. Isplati se gledati Jaganjca koji postaje prava devetka… Isplati se gledati ove momke kako igraju, kako uživaju i kako imaju želju dokazati da nisu tu slučajno.

Pet minuta panike protiv Rudeša ne treba zaboraviti. Ali ne treba ni zbog njih zaboraviti sve ono dobro što je Istra pokazala prije toga.

Pozdrav s Drosine – sanjamo jaku Istru. A po moralu i volji, ona je već sada jaka.