Ono što su naši mladi momci pod vodstvom Javiera Cabella pokazali u prvih devet kola može biti sve, samo ne dosadno i razočaravajuće. Naprotiv. Ova praktički U21 ekipa, u kojoj ima više juniora nego etabliranih seniora, pokazala je da može igrati protiv svakoga. Imala je uspone i padove, loše dane, propuštene prilike i maestralne predstave. I to je, valjda, sasvim normalno za ekipu koja tek raste.
Ovo nije statistička ni analitička sinteza upravo završene prve četvrtine prvenstva. Ovo je iskren navijački pogled, vođen emocijom, laičkim dojmom i strašću prema klubu. Lako je otvoriti Sofascore, izvući hrpu suhoparnih metrika i iz njih izvlačiti zaključke. To više odgovara analitičarima, istraživačima i svima koji vole xG, xGA, postotke i tablice. Nama koji ne brojimo svaku decimalu ostaje ono što se vidi s tribine: igra, energija, reakcija momčadi i osjećaj nakon posljednjeg zvižduka.
Brojke i detaljnije analize svakako postoje, i možete ih pronaći na ovom blogu pod linkovima Analize i Igrači. Ovdje ih namjerno ostavljam po strani.
Od skepse do vjere
U startu smo svi prilično skeptično gledali na ovu pomlađenu ekipu. Još prije priprema i prijateljskih utakmica nije bilo teško osjetiti negativnu atmosferu, defetizam i standardni sarkazam prema svemu što klub radi. Prevladavao je narativ da će sezona biti uspješna ako se uopće zadrži prvoligaški status. Dolazak Javiera Cabella otvorio je dodatna pitanja. „Tko je taj, gdje su ga našli, opet Španjolac…“ — klasično: sudi se prije nego uopće daš priliku. Vlasnici kluba tom osjećaju nisu puno pomogli. Momčad je pomlađena, proračun je srezan, igrači s većim ugovorima su otišli, a klub je praktički pritisnuo reset gumb.
A onda je došla ona rečenica koju svi godinama ponavljamo: „Dajte da igraju naši dečki.“ I sad kad su naši dečki tu, opet nije dobro. Odmah su krenuli komentari o Baskima koji stežu remen, pitonima u džepu i sezoni koja će biti katastrofa. Možda je bilo i razumljivo. Ali bez obzira na sve, čekali smo da HNL konačno krene. Pripreme i prve prijateljske utakmice protiv Leccea, Udinesea i Orijenta već su dale naslutiti da ova sezona možda ipak ne miriše na fijasko. A onda je stigla Lokomotiva. Poraz u zadnjim trenucima bio je težak, ali na Drosini se vidjelo nešto što dugo nismo: momčad koja nije izgledala ni diletantski ni razbacano, ni kao ekipa bez ideje. Istra je djelovala ozbiljno, sadržajno, s glavom i repom. Odmah nakon toga stigao je Hajduk u gostima i bod s Poljuda. Tada je valjda prvi put prošlo kroz glavu: „Pa ipak nije tako loše, možda nešto i naprave.“
Ima i loših dana
Nisu sve utakmice bile vrhunske i Istra nije u svakoj pobijedila. Negdje je ostala bez bodova koje je zaslužila, negdje je potpuno dominirala, a negdje se spašavala. Ali baš su to utakmice kroz koje ova momčad mora proći. Ovi dečki tek uče igrati ligu u kojoj svaka pogreška može biti kažnjena, a svaki dobar niz brzo donosi veća očekivanja. Za Cabella su to lekcije i poligoni na kojima može vidjeti koliko njegove ideje prolaze: kroz treninge, taktičke poteze, ali i kroz ono što se možda najmanje vidi izvana — psihološku i emocionalnu podršku momčadi.
Ono što zasad najviše veseli jest dojam da momčad djeluje homogeno. Za razliku od nekih prijašnjih sezona, ne izgleda kao skup igrača koji su se slučajno našli na istom mjestu. Djeluju povezano, nasmijano i zadovoljno, a to se na kraju vidi i na terenu. Osijek je bio najbolja potvrda svega toga. Nije stvar samo u pobjedi, nego u načinu na koji se reagiralo nakon ranog pogotka. Bez raspada, bez spuštenih glava i bez traženja izgovora. Istra se vratila u utakmicu, preokrenula je i završila gostovanje onako kako ozbiljna momčad želi završiti.
Nakon devet utakmica više nema mjesta za početnu skepsu, sarkazam i standardno zanovijetanje. To ne znači da ova ekipa neće imati krize, da neće griješiti ili da će svaka utakmica biti dobra. Ali ovi dečki već su pokazali da mogu, znaju i vjeruju u sebe.
Što nas čeka
Treba očekivati uspone i padove, krize, uzlete, trenutke rapsodije, ali i one utakmice nakon kojih ćemo se svi pitati što smo upravo gledali. Jedno je sigurno: neće biti dosadno. Ono što su dosad pokazali daje im pravo da nas iznenade i budu još bolji. Kada čovjek povuče crtu, možda uprava ipak nije pogriješila ovim potezom. Mladi igrači zasad djeluju neopterećeno, gladni dokazivanja i puni volje da na terenu pokažu svoj talent.
Najveći rizik je kratka klupa. Ako se zaredaju kartoni, ozljede ili pad forme, Cabello će morati posezati za još mlađim igračima iz omladinskog pogona. Tada ćemo vidjeti koliko ova momčad može izdržati ritam cijele sezone. Uskoro dolazi i zimski prijelazni rok. Ako dođu ponude za igrače koji se istaknu, klub će opet biti na testu. Prodaje su dio modela i od njih se ne može bježati, ali bilo bi šteta da se zbog jedne dobre ponude prerano razbije jezgra koja se tek počela slagati. To bi vrlo lako vratilo klub nekoliko koraka unatrag, opet u potragu za mjestom pod suncem.
Zašto je drugačije?
Nije stvar samo u tome da su dečki mladi, niti samo u tome da se vidi želja. Istra opet djeluje kao momčad za koju se možeš vezati. Kad pogriješe, vidiš da ih boli. Kad zabiju, vidiš što im znači. Kad utakmica ode u krivom smjeru, ne mire se s tim nego je pokušavaju vratiti. Nije svaka odluka dobra, nije svaka predstava lijepa, ali nakon dugo vremena postoji osjećaj da na terenu gledamo momčad koja nosi taj dres sa željom da nas učini sretnima. Možda je upravo to najveća pobjeda prvih devet kola. Ne znamo još gdje će ova sezona završiti, ali ponovno imamo ekipu čije uspone i padove doživljavamo kao svoje.
Gdje smo mi kao navijači?
Ova ekipa je mlada i treba podršku. Treba je međusobno, od trenera i od nas s tribina.
Navijajmo kada igraju dobro i kada pokažu klasu, ali budimo uz njih i kada utakmice ne izgledaju najbolje, kada dođu krize i kada situacija djeluje bezizlazno. Podrška ih može povući, dati im energiju i pogurati ih u trenucima kada im ponestane snage. Ne možemo svi na gostovanja. Ali mi Puležani, Istrijani i svi koji ovaj klub nose u srcu možemo doći na Drosinu. Ponekad su prisutnost, pljesak i nekoliko glasova više dovoljni da dvanaesti igrač napravi razliku.
Za sada ne znamo dokle mogu. Ali znamo da ih želimo gledati, pratiti i gurati naprijed.
A to nije mala stvar. Zaslužili su.
