Ovo kratko pitanje i odgovor dovoljni su da sažmu što znači navijati za naš klub. Ideš na Drosinu jer navijaš za Istru. Ne zato što dolazi neki veliki klub, pa kad već idu drugi, ideš i ti malo pogledati. Odlaziš na stadion jer igra tvoj klub. Dolaziš gledati svoju Istru.
Navijački folklor je poseban i da bi se ukorijenio, treba vremena, priče, tradicije i volje. Mnogi klubovi imaju veliku navijačku bazu koja se gradila generacijama. Navijanje se prenosi s oca na sina, s noneta na unuka, s barbe na nevoda… Odlazak na stadion jednostavno se podrazumijeva.
Mi, navijači našeg malog, ali u našim srcima velikog kluba, ne možemo računati da se takva pripadnost svugdje podrazumijeva. Ali nitko nam ne brani da na tome radimo. Uvijek će se naći zlobnici koji će reći: “Pa to nije prava Istra”, “Istra je marginala”, “Šta će mi to”, “Ionako ne naprave ništa”. I što ćemo onda? Pustiti da nam drugi objašnjavaju zašto naš klub nije vrijedan našeg vremena? Ili ćemo ga mi učiniti dijelom svoje svakodnevice?
Lako je reći da nam nedostaje navijačke tradicije. Teže je prihvatiti da smo i mi ti koji je trebamo stvarati. Povesti dijete na utakmicu. Pozvati prijatelja. Pričati o Istri. Ponovno doći. Da, i kad izgube. Ne možemo čekati da se navijački duh stvori sam, a onda mu se priključiti kad nas bude dovoljno.
Kad prvi put nekoga povedeš na Drosinu, ne moraš mu održati predavanje o tome zašto treba navijati za Istru. Dovoljno je da vidi zašto ti ideš. Da osjeti da ti je tamo lijepo, da susrećeš svoje ljude, komentiraš, zažviždiš sucima, zapjevaš i da se već na odlasku dogovaraš za sljedeći put.
Na glavnoj slici ovog posta su moja djeca. Za njih ne postoji drugi klub osim Istre. Često me pitaju: “Tata, ako je netko iz Pule, zašto ne navija za Istru?” Njima je to jednostavno: iz Pule smo, Istrijani smo — za koga bismo drugoga navijali?
Upravo o toj normalnosti govorim. Ne o tome da nekome određujemo za koga mora navijati, nego da ljubav prema svom klubu prenesemo tako da ne treba neko posebno objašnjenje. Njima je Istra već dio života.
Volio bih da nam svima to jednom bude tako prirodno. Da na pitanje “Di greš?” odgovor dođe bez razmišljanja: “Gren na Drosinu, igra Istra.”
