Počelo je bezveze

Danas je Istra remizirala s Hajdukom i opet pokazala karakter i muda kad to najviše treba. Počelo je sve nekako bezveze. Prvih sat vremena Hajduk je nametnuo ritam, te jednostavnom kombinatorikom prolazio kroz Istrin blok. Na to u prilog je išlo i to što je Istra radila previše grešaka i dopuštala mu da igra i razvije svoju igru. Mogao je Frederiksen odmah u prvoj minuti pogoditi, ali je Marešić skinuo loptu s gol-crte. Nakon toga Hajduk preuzima igru i sve ide na njihov mlin. Poveli su 2:0 i mislili da je to to. Ali nije. Istra nije izgubila nadu i vjeru ni onda kad bi mnogi rekli: „Gotovo je.”

Neka nova Istra

Od 60. minute pojavljuje se neka nova Istra. Uvođenjem Ahmetija, Kablara i Škafar-Žužića Cabello je unio svježinu baš kad se vidjelo da Hajduk fizički pada. Tim je izmjenama pokazao da zna posao, a igra je dobila skroz novu dimenziju. Istra se maestralno vraća i utakmica završava 2:2.

Remi koji u nekim segmentima vrijedi više od pobjede. Psihički si ispod, gubiš 2:0 od najbolje ekipe u prvenstvu i nije se lako vratiti. Oni su uspjeli. Po ne znam koji put pokazali su da imaju glavu, da znaju i da mogu protiv svakoga. Šteta što takve partije nismo vidjeli protiv Lokomotive i Gorice. Dojam bi bio puno ljepši, ali nemojmo tražiti dlaku u jajetu. Više puta spominjalo se kako je ovo mlada ekipa i da su oscilacije dio odrastanja i sazrijevanja, kako igračkog tako i sportsko-emocionalnog. Sve su to lekcije koje će im u daljnjim karijerama itekako služiti. Nužni koraci u rastu i razvoju.

Oni na terenu, a mi na tribinama?

Kad od njih tražimo da ne odustaju nakon lošeg poluvremena ili dva gola zaostatka, onda ni naša podrška ne bi smjela ovisiti o zadnjem rezultatu. Oni su danas pokazali karakter na terenu. Na nama je da ga pokažemo na tribinama.

Mi navijači moramo se zapitati nekoliko stvari. Istra je naš klub. Klub Puležana, Istrijana i svih koji se tako osjećaju. Poražavajuće je i žalosno da ne možemo napuniti stadion na ovakvim utakmicama i da u nekim trenucima djeluje kao da smo na gostovanju. Ne prozivam navijače Hajduka. Oni imaju potpuno pravo doći i podržati svoju ekipu kad im se za to pruži prilika. Ali da smo mi toliko nesposobni, letargični i lijeni da napunimo vlastite tribine, meni je neshvatljivo.

Znam da postoji fiksan broj nas koji ćemo dolaziti na utakmice bez obzira na to igra li Istra dobro, loše, užasno ili maestralno, ali mora nas biti više. Pokazali smo u par navrata da možemo napuniti tribine i da tada Pula i Istra mogu biti uz Istru. Što treba napraviti da to postane dio svakodnevice? Što treba napraviti da, kad igramo velike utakmice, napunimo tribine? Možda samo trebamo biti ustrajni, stvarati naviku, neki navijački narativ i tradiciju.

Možda za početak svatko od nas može povesti nekoga tko inače ne dolazi. Prijatelja, susjeda, kolegu. Ne samo na Hajduk ili Dinamo, nego i na onu utakmicu za koju nema posebnog povoda osim da igra Istra. Na koncu valja naglasiti i možda najbitniju komponentu cijele priče da bi ona bila potpuna: klub mora pokazati jasnu ambiciju i volju za nečim većim. Bez toga sav naš trud, volja i želja neće biti dovoljni da navijačku priču dignemo na jedan viši nivo.

Istra je naš klub, ajmo to pokazati i na tribinama kad je potrebno. To što se s istoka čuje navijanje za protivničku ekipu jednostavno je poraz za sve nas.

Kapetane, uz tebe smo

Naš dragi kapetan Antonio Maurić zbog ozljede izbivat će s terena do kraja sezone. Teško je prihvatiti da ga do kraja ove priče nećemo gledati na travnjaku, ali danas su njegovi suigrači pokazali koliko im znači. Još jednom pokazali su jedinstvo i složnost ove ekipe. Kad govorimo o karakteru, ne mislimo samo na povratak nakon dva gola zaostatka. Mislimo i na to da si tu za svojega suigrača i kapetana kad mu je najteže. Zato i ovaj trenutak zaslužuje svoje mjesto, a ne da ostane usputna bilješka uz rezultat.

Ova mladost zaslužuje podršku

Vratimo se na današnju predstavu, koja je nakon prvih 50-ak minuta mirisala na još jedan pad na našoj sinusoidi. Međutim, u zadnjih 30-ak minuta ova mladost, koja zaslužuje sve pohvale i potporu, opet je pokazala da može prkositi i najjačima. Bravo, dečki. Skidam vam kapu. Pokazujete kako se igra i bori za vlastiti klub. Usponi i padovi dio su igre, ali vaša želja i volja pokazuju nešto što druge ekipe nemaju. Ova Istra piše lijepu priču i svi se nadamo da će potrajati. A dok traje, uživajmo u njoj.

Budimo 12. igrač i sanjajmo i dalje jaku Istru.

Pozdrav s Drosine