Samo sam ga htio igrati
Kao dijete nisam razmišljao jesam li dovoljno dobar za nogomet. Samo sam ga htio igrati.
Jedva sam čekao svaku priliku da potrčim za loptom. Na betonskom igralištu, na ulici, na treningu, bilo gdje. Kao mali krenuo sam u male pionire u NK Novigrad, u jedini klub koji je postojao u mom mjestu. Nisi mogao previše birati, ali nisam ni razmišljao o izboru. Imao sam klub, prijatelje i treninge. Bilo mi je dovoljno.
Bezbrižno sam odlazio na igralište, družio se i zamišljao kako ću jednog dana postati nogometaš. Sve dok nije došlo vrijeme prelaska u pionire.
“Ne, puni smo”
Tada je krenula selekcija i za mene više nije bilo mjesta.
Pamtim taj dan. Nadobudno sam se spremio za trening, čak sam posudio kopačke od prijatelja i došao do igrališta. Pitao sam tadašnjeg trenera pionira ima li mjesta za mene.
“Ne, puni smo.”
Trener je samo otišao, a prijatelji su me pozdravili i otišli na teren. Ja sam ostao sa strane i čekao. Možda se trener predomisli. Možda me ipak pozove.
Nije. Vratio sam čiste Lotto kopačke prijatelju i otišao doma.
Tu je moja nogometna karijera završila, a da zapravo nije ni počela. Nakon tuge došlo je razočaranje, pogotovo kad sam vidio da to “nema mjesta” ipak ne vrijedi za sve. S vremenom sam se pomirio s tim. Nogomet sam i dalje volio, ali više nisam odlazio na treninge.
Poziv koji se pamti
A onda je, nekoliko godina poslije, stigao jedan poziv.
“Vanja, dođi na trening, treniraj s dečkima.”
Tek sam navršio sedamnaest godina. Moj bratić tada je preuzeo juniorsku ekipu Novigrada i pružio mi priliku da se priključim. Nisam previše razmišljao. Otišao sam.
Tih godinu dana prije odlaska na fakultet uživao sam. Nisam bio neki nogometaš i neću danas od toga raditi priču o neprepoznatom talentu. Ali bio sam dio ekipe. Odlazio sam na treninge, rastrčavao se s dečkima, igrao nogomet. Radio sam ono što sam kao dijete toliko želio.
I danas pamtim te odlaske na trening. Ono iščekivanje, umor poslije i osjećaj da sam tamo gdje želim biti. Nekome je to možda bila usputna epizoda. Meni je značilo puno, a bratiću ću uvijek biti zahvalan što me pozvao i dao mi prilku.
Danas sam s druge strane
Danas sam roditelj koji svoje dijete vodi na nogomet. Sin trenira u početnici. Obožava Istru i trening mu je prilika da i sam zaigra, zabije gol, pobijedi i poslije mi sve to prepriča. Želi se pokazati pred tatom. Želi da znam kako je dobro odradio.
Čim trening završi, kreće:
“Tata, si vidio gol? Si vidio kako smo pobijedili?”
Veselim se s njim i slušam ga. Ali njegove treninge ne pratim. Puštam ga da igra bez mog dobacivanja i procjenjivanja svakog poteza. Želim da taj dio bude njegov, a da mi poslije ispriča ono što je njemu bilo važno.
Naravno da ni sam nisam imun na roditeljska očekivanja. Lako je u nekom dodavanju, golu ili nespretnom driblingu vidjeti nešto više. Odmah ti kroz glavu kao nadobudnom roditelju prođe misao da bi možda baš tvoje dijete moglo biti dobro. Možda i jako dobro.
Volio bih da možda jednog dana zaigra za Istru. Kako ne bih? Ali pokušavam paziti da moja želja ne postane njegova obaveza. Da na trening ne ide zato što misli da meni mora nešto dokazati. Kad stojimo uz teren, lako zaboravimo koliko su mali. Mi već razmišljamo tko se ističe, tko napreduje i tko bi mogao igrati. A oni su tek počeli trčati za loptom. Ne želim da mu svaki trening postane provjera je li dovoljno dobar.
Pitanje koje mi je poznato
Više puta me pitao:
“Tata, jesam li ja dovoljno dobar za Istru?”
Moj prvi odgovor uvijek je da to sada nije važno. Neka igra i neka uživa. Ali kad me to pita, sjetim se sebe. Znam koliko mu znači Istra i koliko želi biti dobar. I ja sam jednom došao na igralište s posuđenim kopačkama, nadajući se da će za mene biti mjesta. Zato ne želim samo odmahnuti rukom na njegovo pitanje. Njemu je važno, čak i kad ja mislim da je prerano o tome razmišljati.
Ima dana kad mu se ne ide na trening. Kad je bezvoljan, kad mu nešto ne uspijeva ili nije zadovoljan sobom. Ne mogu očekivati da će svaki put jedva čekati uzeti torbu i krenuti. Pokušavam ga saslušati i shvatiti što ga muči, a prije treninga ponovim mu tri stvari:
“Sine, trudi se, daj sve od sebe i najvažnije, uživaj u igri.”
Ne mora svaki trening završiti njegovim golom. Ne mora njegova ekipa svaki put pobijediti. Volio bih da se kući vraća zadovoljan, ali znam da ni to neće uvijek biti tako. Važno mi je da i nakon lošeg dana poželi ponovno doći. Ako s vremenom shvati da ga nogomet više ne veseli, morat ću prihvatiti i to. Koliko god meni bilo drago gledati ga s loptom.
Da ima svoju priču
Kad danas pomislim na onu godinu u juniorima Novigrada, ne pamtim koliko sam bio dobar. Pamtim da sam jedva čekao trening. Pamtim dečke i osjećaj da sam dio ekipe. Nakon onog čekanja pokraj igrališta, dobio sam priliku ponovno ući na teren. Meni je to bilo dovoljno da tu godinu pamtim i danas.
Volio bih da i moj sin iz nogometa ponese takve uspomene. Svoju ekipu, svoje priče i treninge na koje je jedva čekao otići. Možda će dugo igrati, možda neće. Možda će jednog dana obući Istrin dres, a možda će ga, poput mene, nositi na tribini.
Za sada želim da ide na trening zato što želi igrati. A kad izađe s terena i krene mi objašnjavati kakav je gol zabio, želim ga saslušati. Čak i ako će mi isti gol prepričati još tri puta do kuće.
