Od početka se moglo naslutiti da Istra ništa ne želi prepustiti slučaju. Izmijenjen sastav, ali jasan pristup: preuzeti kontrolu i utakmicu privesti kraju bez nepotrebnih komplikacija. Cabellov plan bio je sačuvati ključne igrače za subotu, a onima koji manje igraju dati priliku. Oni su je ozbiljno shvatili i odradili svoj dio posla.
Treba pohvaliti i Neretvu. Gosti nisu došli samo statirati, trudili su se i u nekoliko navrata pokušali zaprijetiti, ali bez ozbiljnijeg ugrožavanja prolaska Istre. Posebne pohvale njihovim navijačima koji su usred radnog dana potegnuli iz Metkovića kako bi podržali svoju momčad. Takve stvari vrijedi primijetiti i poštovati.
Golovi za samopouzdanje
Veseli što je Tomich zabio dvaput. Možda je baš ovo utakmica koja mu je trebala da se otvori. Sjetimo se Prevljaka lani, u sličnom razdoblju i sličnoj situaciji. Napadaču golovi znače puno, a dva u jednoj utakmici mogu biti dobar poticaj za ono što slijedi.
Ostaje, međutim, briga zbog njegova izlaska na poluvremenu, nakon starta protivničkog igrača. Nadamo se da nije ništa ozbiljno i da će biti spreman za sljedeće utakmice. Bilo bi šteta da nakon ovakvog nastupa mora stati.
U drugom poluvremenu Rozić povećava na 3:0. I taj pogodak veseli. Sjetimo se njegovih predstava zbog kojih je dobio nadimak „killer velikih”. Takvog Rozića želimo ponovno gledati. Jedan gol ne znači da se vratio u tu formu, ali može biti dobar korak prema njoj.
Šestotinjak nas je premalo
Na terenu je, dakle, posao odrađen. Na tribinama baš i nije.
Šestotinjak gledatelja. Premalo.
Da, Kup je. Da, radni je dan i prohladno je. Sve to stoji. Ali igramo utakmicu za četvrtfinale i na stadionu nas se skupi šestotinjak. Teško mi je odmahnuti rukom i reći da se više nije ni moglo očekivati.
Podsjetilo me to na utakmicu s Veneziom, kada se također nismo okupili u većem broju. Tada je protivnik bio atraktivniji, danas se igralo za prolazak među osam najboljih u Kupu. Povod je drugačiji, a praznih mjesta opet previše.
Ne možemo uvijek propitivati samo momčad, trenera i klub. Ponekad trebamo pogledati i sebe. Kad igra nije dobra, prvi smo u redu za kritiku. Kad mi ne dođemo, razloga odjednom ima napretek: hladno je, tjedan je, skupo je, nije nam se dalo.
Naravno da postoje ljudi koji rade, imaju obiteljske obveze ili si dolazak jednostavno ne mogu priuštiti. Nije ovo prozivanje njih, niti se ljubav prema klubu dokazuje evidencijom dolazaka. Ali možemo li baš svaki slab odaziv objasniti okolnostima, a da se nikad ne zapitamo koliko je do nas?
Koliko nam vrijedi dolazak na Drosinu?
Kad već govorimo o cijeni, ostanimo kod Istre. Godišnja pretplata za zapadnu tribinu stoji oko 120 eura. Za taj iznos cijelu sezonu imaš svoje mjesto i dolaziš gledati svoj klub. Tu su i povoljnije mogućnosti na sjeveru, obiteljski paketi, umirovljenički popusti i popusti za djecu.
Ne znači to da je svakome lako izdvojiti taj novac. Ali nije pošteno ni svaki put zaključiti da su cijene razlog slabog odaziva. Nekad nije do cijene, protivnika ni vremena. Nekad nam se jednostavno ne da. I to možemo priznati, umjesto da svaki put tražimo neki drugi razlog.
Jer na Drosinu ne dolazimo gledati samo atraktivnog protivnika ili utakmicu za koju unaprijed mislimo da će biti dobra. Dolazimo gledati Istru. Svoj klub, u svom gradu. A valjda i to nešto vrijedi.
Lako je poželjeti pun stadion protiv Rijeke. Volio bih da nas više osjeti potrebu doći i kad je s druge strane Neretva.
U subotu dolazi Rijeka
Neretva je iza nas, četvrtfinale je izboreno i idemo dalje. Istra je napravila ono što se od nje očekivalo, dio igrača dobio je predah, a dio priliku da pokaže što može.
U subotu na Drosinu dolazi Rijeka. Neće biti lako, ali dečki su već pokazali da mogu parirati i najjačima. Sada igraju doma i podrška s tribina bit će im potrebna.
Momčad je svoj dio posla u Kupu odradila. U subotu je red i na nama.
Ajmo na Drosinu, podržimo Cabella i njegove momke. Da priča o dvanaestom igraču ne ostane samo fraza koju volimo ponavljati.
Pozdrav s Drosine i vidimo se na stadionu.
Statistika utakmice: osnovni podaci, postave i golovi
