Derbi dela Učka. Ne, krivo. Derbi Učke, Derby del Monte Maggiore, ili Derby della Učka, ako baš želimo silovati oba jezika i odraditi neku akrobaciju. Kako god ga zvali, kad Rijeka dolazi na Drosinu, nije to samo još jedno kolo u nizu. To je utakmica u kojoj nitko ne želi izgubiti, a svatko želi nadjačati prvog susjeda. Bez obzira na stanje na ljestvici i trenutačne uloge, ovaj susret ima svoju težinu i svoj poseban gušt.

Tako je bilo i večeras. Blaga južina, lagana kiša i nešto više od tri tisuće ljudi na Drosini. Kiša je malo poškropila tribine, ali nije ohladila atmosferu. Naelektrizirano na terenu, naelektrizirano i oko njega. Napeto gotovo do samoga kraja.

Lijevicom u desni kut doli

Negdje oko tridesete minute slobodnjak za Istru. Frederiksen namješta loptu. Samo dva riječka igrača u živom zidu, premalo za Fredija. Govorim prijatelju:

„Ćeš vidit, pucat će u desni kut doli.”

Lijevicom, u desni kut doli. Istra vodi 1:0.

Desetak minuta poslije Fruku je dovoljno tridesetak centimetara prostora da matira Kolića. Jedan trenutak, malo mjesta i opet smo na početku. Ali prije odmora ponovno Frederiksen. Istra na poluvrijeme odlazi s vodstvom 2:1, a nas čeka još dovoljno vremena za nervozu.

Bilo je i promašenog penala, kojim nas je Frederiksen mogao ranije poštedjeti dijela te nervoze. Nećemo mu ga danas uzeti za zlo. Pri kraju utakmice krenula je kontra, Jaganjac je nesebično poslužio, a Frederiksen zabio svoj treći za konačnih 3:1. Tri gola Rijeci na Drosini. Sasvim dovoljno da jedan promašeni penal ostane usputna bilješka.

Bila je to i gruba utakmica, pogotovo s riječke strane. Puljić je zbog laktarenja Nasraouija u 25. minuti dobio crveni, a Majstorović je za sličan prekršaj isključen pred kraj susreta. Derbiju žestine nije nedostajalo, ali neke su stvari ipak prelazile granicu. Prvi crveni karton sigurno je usmjerio utakmicu, ali brojčanu prednost treba znati iskoristiti. Ne dolazi pobjeda sama od sebe, a Cabello je danas znao kako je izvući iz ove utakmice.

A tribine? Pogotovo nakon vodstva i onda tog trećeg gola, Drosina je bila baš ono zbog čega dolazimo. Navijanje, pljesak, nervoza i veselje koje dijeliš s ljudima oko sebe. Zbog ovakvih se utakmica isplati doći. I zbog njih se vraćaš.

Potez više

Ova mlada ekipa ima što pokazati. Ima talenta, ima sportske drskosti i ima poteza zbog kojih se digneš sa stolice. Vidimo lijepa otvaranja, kombinacije i odigravanja koja nose trenerov potpis. Tu i tamo malo joga bonita, tek toliko da se i mi na tribini počastimo.

Ali zna biti i previše.

Dribling više, trivela kad ne treba, još jedan pokušaj da se nešto odigra ljepše nego što situacija traži. Ponekad samo treba dodati prvom slobodnom, otvoriti prostor i nastaviti akciju. Ne mora svaka lopta biti prilika za potez utakmice. Većinom su to mladi momci, željni dokazivanja, i ne bih im htio oduzeti tu slobodu. Taj sportski bezobrazluk često je baš ono što želimo gledati. Samo treba naučiti prepoznati trenutak u kojem je jednostavno rješenje ujedno i najbolje.

Dok utakmica traje, živciram se zbog tog poteza više. Kad sve završi, ipak imam malo više razumijevanja. Mladi su, žele se pokazati pred svojom publikom, a oscilacije dolaze s tim. Samo mi na tribini nemamo uvijek strpljenja za njih.

Kad Istra igra doma, ide se na stadion

Sve više shvaćam da odlazak na Drosinu kod nas više nije stvar posebnog dogovora. Kad Istra igra doma, pretpostavlja se da idemo. Ostale se obaveze slažu oko toga.

Postaje obiteljska tradicija.

Dovoljno mi je vratiti se nekoliko godina unatrag. Studeni, kiša, vrijeme koje baš i ne zove na tribinu. Na takve bih utakmice uglavnom odlazio sam. Danas djeca idu sa mnom i to im je sasvim normalno. Uzmu istarsku zastavu, transparent, šalove i krećemo. Meni je baš u tome poseban gušt. Ono što je nekad bio moj odlazak na utakmicu sada je naš.

Danas smo išli na noge jer parkinga ionako nema, pa smo usput u Omladinskoj primijetili novi grafit s potpisom Sektora H. Velika pohvala dečkima i još jedan detalj na putu prema stadionu koji je lijepo zaokružio cijeli dan. Zastave i šalovi s nama, novi grafit usput, a na kraju pobjeda protiv Rijeke.

A kad smo došli doma, upalili smo snimku. Nakon svega što smo upravo gledali uživo, očito nam još nije bilo dosta.

Utakmica u kojoj nisam razmišljao o blogu

Dok sam išao prema Drosini, razmišljao sam koliko ću materijala imati za pisanje. Koji će detalj presuditi, koja će akcija obilježiti utakmicu i oko čega ću složiti tekst.

Onda je sudac označio početak i zaboravio sam na blog.

Nisam u glavi slagao rečenice ni tražio naslov. Gledao sam utakmicu, komentirao, živcirao se i veselio golovima. Bio sam tamo s djecom i prijateljima i uživao u onome što se događa pred nama. Nije mi žao što sam zaboravio na blog. Nisam svaku akciju morao pretvoriti u rečenicu. Neke je utakmice dovoljno doživjeti, pa tek poslije shvatiti što ćeš iz njih ponijeti kući. Večeras sam uživao na Drosini i bio ponosan navijač. Djeca uz mene, šalovi oko vrata, naša zastava na ogradi. Kao da se sve to samo po sebi razumije.

Sanjamo jaku Istru. A danas ću biti i malo bezobrazan pa reći da je ne želim samo sanjati. Želim je gledati. Imamo razloga.

Pozdrav s Drosine.