Nisam navijač Istre od malih nogu. Ne pripadam navijačima one stare Istre, a ni ovu noviju ne pratim od njezinih početaka. U mom djetinjstvu nogomet je izgledao drugačije. Bilo je talijanske televizije, Paninijevih sličica i Milana za koji su navijali moj otac i mlađi brat. Do Istre ću doći puno kasnije. Ali priča o tome kako su nogomet i navijanje postali dio mog života počinje još u djetinjstvu.
Naš nogometni svijet
Odrastao sam u malom mjestu na sjeveru Istre. U našem društvu nogomet je uglavnom govorio talijanski. Znali smo tko igra za Milan, Inter, Juve, Romu ili Parmu. Skupljali smo Paninijeve sličice Serie A, a talijanske nogometne emisije bile su nam sastavni dio vikenda. To je bio naš nogometni svijet.
Hrvatski nogomet tada nam nije bio pretjerano zanimljiv. Zapravo, jedva smo ga pratili. Hajduk, Dinamo, Rijeka, Istra… To bismo možda vidjeli na Dnevniku, ako bi starci prebacili s talijanskih kanala da pogledaju vijesti. Nije to bio neki stav protiv domaćeg nogometa. Jednostavno smo gledali nešto drugo.
Kao dijete gledao sam Maradonu u Napoliju, Viallija u Sampdoriji i Van Bastena u Milanu. Fascinirali su me. Sjećam se i Svjetskog prvenstva u Italiji 1990. Bratić mi je tada iz Milana donio zastavu s maskotom Ciao. Tu zastavu pamtim i danas. A simpatiziranje klubova nekako je dolazilo s onim što se gledalo doma i za koga je navijao otac.
Kod mene je to bio Milan.
Po spežu i komadić Milana
Sjećam se časopisa Forza Milan i Squadra mia Milan, koje bismo kupili u tabacchinu kad bismo otišli do Trsta po spežu. U toj bismo trafici usput odigrali i Totocalcio za osamstotinjak lira. Uz sve ostalo s čime smo se vraćali doma, našao bi se tako i neki poster Bobana, Papina ili Gullita, a ponekad i kazeta s navijačkim pjesmama.
Milan nije bio samo utakmica na televiziji. Bio je i u tim časopisima, posterima i kazetama koje smo donosili iz Trsta.
Nedjelja pred televizijom
Za nogometnu groznicu bila je zadužena nedjelja. Kad je u mom sjećanju pokušam složiti od početka do kraja, ispadne da se gotovo cijeli dan vrtio oko nogometa.
Za vrijeme ručka krenula bi Guida al Campionato, a onda bi došle utakmice. Nije bilo interneta da u svakom trenutku provjeriš rezultat ili odmah pogledaš gol. Sve smo čekali na televiziji.
Uz utakmice se pratilo Quelli che il calcio, pa Qui studio a voi stadio, a u kasno popodne čekao se 90° minuto. Tek tada mogao si pogledati golove i sažetke, vidjeti što se zapravo dogodilo na drugim terenima.
Ni navečer nije bilo gotovo. Još jedna utakmica, il posticipo, pa Pressing i beskrajne rasprave o zaleđima, faulovima i penalima. Sporne situacije vrtjele su se na movioli, usporenim snimkama koje su trebale razjasniti što se dogodilo, a često bi samo otvorile novu raspravu. Svatko je vidio nešto svoje. Znalo bi završiti svađom u studiju, sve dok voditelj ne bi presjekao: „Pubblicità!” I krenule bi reklame.
Ponedjeljkom navečer došao bi Mai dire gol del lunedì i svemu što se preko vikenda ozbiljno analiziralo dao komičan ton.
Milan u kući, Juventus po mome
U razredu smo, naravno, imali svoje navijačke klanove. Milan, Juventus i Inter bili su glavni. Svatko je imao svoj klub i svoje razloge zašto je baš taj najbolji. Nitko od nas nije razmišljao o nekakvim ligama petice. Serie A bila je jedina liga koju smo stvarno pratili. Razni Manchesteri, Bayerni, Reali i slični nisu nam bili na radaru.
A klinci kao klinci, uvijek se pojavi neki novi trend, pa je tako i mene u jednom trenutku uhvatilo da krenem navijati za Juventus.
Da me danas čovjek pita zašto, rekao bih mu: nemam pojma.
Uz milaniste u kući, časopise iz Trsta i sve ostalo, ja sam odlučio da ću navijati za Juve. Možda baš zato što je ostatak muške populacije u kući navijao za Milan, a ja sam htio nešto po svome.
Na koncu je Milan ipak ostao u srcu. Epizoda s Juventusom bila je kratka. Danas, kad malo popratim utakmice u Serie A, prvo pogledam što je napravio Milan. Juventusa se ni ne sjetim.
Talijanski nogomet ne pratim ni približno kao nekad, ali nešto iz tih dana ostane. Veže te uz djetinjstvo, uz starog i brata, uz odlaske u Trst i televiziju koja je nedjeljom poznavala samo jednu stvar: nogomet i sve što se oko njega vrti.
Tako je izgledao moj prvi nogometni svijet. Talijanska televizija, sličice, časopisi iz Trsta i rasprave u razredu. Istra tada nije bila dio te priče.
Stadioni su došli kasnije.
