Shvatiš koliko je ova sezona bila teška tek kad te dijete na putu prema stadionu pita: “Tata, će Istra danas pobijediti?” i ti skužiš da nemaš pojma što mu odgovoriti. Ovaj tekst je o toj utakmici, tom pitanju i jednom malom podsjetniku zašto se još uvijek vraćamo na Drosinu.

Sunčan dan u Puli, ali prognoza kaže da sutra dolazi promjena vremena. Nekako se potiho nadaš da bi se možda nešto moglo promijeniti i na Drosini. Nakon ove stravične sezone dolaziš više iz navike nego zbog euforije – utakmica kao još jedna obaveza koju treba “odraditi”, više ritual nego stvarno iščekivanje.

I onda utakmica koja ispadne sve samo ne rutinska. Istra dobiva Slaven 3:1, u sezoni u kojoj si se već naviknuo na to da se sve nekako slomi protiv nas. Kad baciš pogled na statistiku i xG (očekivani golovi – statistika koja mjeri koliko je koja šansa zapravo “vrijedila” gola), priča izgleda drukčije – Slaven više u okvir, više prilika, bolji u većini “hladnih” brojeva. Ali nogomet se ne igra u Excelu. Ovaj put je rezultat stao na našu stranu.

Još je zanimljivije što se, unatoč svemu, na Drosini skupilo nešto više od tisuću gledatelja. Nakon katastrofalnog niza koji Istra vuče u ovoj godini i činjenice da se igra usred radnog dana, nitko realno nije očekivao ovakav odaziv. Nije to nekadašnja Drosina koja diše za Europu, ali je dovoljno ljudi da osjetiš da klub još uvijek nekome znači, čak i kad rezultati govore suprotno.

Mlađarija u zadnjoj liniji

Istra je izašla s tri stopera u zadnjoj liniji – Taraba, Kumar i Miettinen – prosječna starost oko 19 godina, praktički juniori ili tek mladi seniori gurnuti u ozbiljan HNL ritam. U nekoj idealnoj klupskoj priči to bi bila planska tranzicija na mlade, kod nas to više izgleda kao nužnost i krpanje sezone. I baš zato njihov nastup ima veću težinu. Odigrali su korektno prema znanju i vještinama koje imaju u ovom trenutku, bez velikih gluposti, s ponekom dječjom greškom koja im se može oprostiti. Kumar se tu izdvaja – mirniji na lopti, dobar u duelima, s onom dozom samopouzdanja koja može otići u pravom ili potpuno krivom smjeru. Ako ostane normalan i ne umisli se, može ispasti ozbiljan stoper.

Bez klasičnih bekova, bokove su pokrivali Heister i Hrvatin, koji su gurani dosta visoko. U fazi napada to je znalo izgledati dobro, dobra širina, s više opcija odigravanja, ali u brzim Slavenovim tranzicijama su rupe iza njih bile itekako vidljive. S druge strane, mladi Hrvatin je pokazao potencijal i upisao asistenciju Prevljaku za 1-0.

Sredina terena - Fredi i Rozić

U sredini terena konačno se pojavio Lončar koji podsjeća na prošlu sezonu - više energije, agresije na loptu, prisutnosti u duelima. Radošević donosi mir i iskustvo, zna stati na loptu, usporiti kad treba, ali ponekad kao da ostane sekundu predugo na njoj, kao da mu pogled prečesto ostane okrenut unazad umjesto prema naprijed. Krila su bila dopunjena Frederiksenom i Rozićem – Frederiksen sa gol šansom i nekoliko poteza koji odišu klasom - dodavanja između linija, proigravanje Hrvatina, koja ovu ekipu odmah podignu za razinu više. Rozić s druge strane bljeska na trenutke, i podsjeća na lanjske partije.

Treći gol Istre savršeno je sažeo ono što ova ekipa može biti kad se sve poklopi. Heister uzima loptu duboko na svojoj polovici, povlači više od pola terena u punom sprintu i onda, na oko 15ak metara od gola, pronalazi Rozića u sredini. Rozić ne komplicira previše, prima, baci fintu i sprema loptu u gol za 3:1. Gol koji je istovremeno i bljesak lanjske verzije njega samog i dokaz da u ovoj momčadi ima više kvalitete nego što to tablica ponekad pokazuje.

Prevljak, majstor

Što reći o igraču koji u sezoni punoj kaosa izgleda kao jedina konstanta. Dva gola večeras, ali nije stvar samo u tome. Prvi pogodak kao nagrada za upornost i instinkt napadača, a drugi čista majstorija – duple šulje, smirena egzekucija, potez koji te u jednoj akciji podsjeti koliko je zapravo kvalitetan igrač. Svaku minutu odigrava kao da je utakmica bitna, bez obzira gdje smo na tablici i kako to sve skupa izgleda. Uvijek u pravom duelu, uvijek na pravom mjestu, bez glumatanja, bez spuštanja glave. U ovakvoj Istri to je gotovo anomalija – pravi profesionalac koji može biti primjer svima kako se igra za svoj klub.

Naši dečki i društvo

Kasnije izmjene – Ahmeti, Maurić, Šepić, Kadušić i Štulac – odradile su svoje korektno, bez prevelike drame. Nisu preokrenuli utakmicu, ali je nisu ni srušili, što je za ovu sezonu već kompliment. Maurić je u jednoj polukontri sjajno utrčao i poslužio Prevljaka, ali je ovaj iz mat pozicije promašio gol.

Ne treba zaboraviti ni Kolića. Branio je relativno sigurno, skupio nekoliko važnih intervencija i nekoliko bitnih obrana unutar šesnaest metara. Kod primljenog gola mogao je reagirati i bolje, ali s druge strane i Dabro i Grgić odigrali su tu situaciju vrlo dobro i Slaven je zasluženo poentirao iz te akcije. U ovoj sezoni, u kojoj je svaka greška golmana pod povećalom, ova utakmica mu svejedno ide u onu bolju ladicu.

Trener

Trener Režić zasad je donio mirnoću. Neki jasni taktički potpis još se ne vidi, realno, i teško ga je očekivati u ovako kratkom periodu i u ovakvom kontekstu. S druge strane terena večeras je stajao Slaven koji, unatoč velikom broju izostanaka, kroz sezonu njeguje igru s glavom i repom, slaganu i razvijanu mjesecima. I upravo zato ovakva pobjeda još više veseli.

Ipak smo pobjedili

Na kraju – napokon jedna prijeko potrebna pobjeda. Ona neće isprati sve što smo gledali kroz sezonu, pogotovo u drugom dijelu, ali je barem malo skinula onaj gusti sloj gorčine koji se nakupio. Izlaziš sa stadiona s osjećajem da nogomet još uvijek zna iznenaditi, čak i kad si uvjeren da te ovaj klub više ničim ne može iznenaditi. Sin je večeras išao sa mnom na utakmicu i prije početka me pitao: “Tata, će Istra danas pobijediti?” Nisam mu znao iskreno odgovoriti. Valjda je zato ovaj rezultat, ova tri gola i ova večer na Drosini djelovala kao mala, neočekivana lekcija – da se za ovaj klub još uvijek isplati barem doći i vidjeti što će se dogoditi.

Pozdrav s Drosine — i dalje sanjamo jaku Istru