Derbi della Učka se ustalio kao naziv našeg lokalnog derbija — koliko god bio gramatički upitan i predstavljao akrobaciju između dva (ako ne i tri) jezika, postao je ime za nama najvažniju utakmicu. Susreti s Rijekom uvijek nose posebnu težinu, bez obzira na to postoji li rezultatski imperativ ili ne.

Nakon utakmica protiv Slavena i Osijeka osjetila se blaga, pomalo sramežljiva doza optimizma među navijačima. Čak smo i prije nekoliko dana kalkulirali s mogućnošću izlaska u Europu ako se posloži nekoliko rezultata u završnici prvenstva. Ipak, takav scenarij pokazao se preoptimističnim — pomalo nategnutim, baš poput samog naziva derbija. Kada se podvuče crta pod ovu, slobodno možemo reći, razočaravajuću sezonu, eventualni plasman u Europu kroz tuđe rezultate imao bi gorak okus i djelovao bi pomalo nezasluženo. Puno bi više značilo da smo u onom crnom nizu uzeli koju pobjedu — danas bismo o Europi govorili iz potpuno drukčije pozicije.

No, bez obzira na sve, utakmica s Rijekom uvijek je posebna. Odlazak na derbi ima svoju težinu i ritual, a činjenica da na Drosinu idemo pješke s Verude jer na Marsovo polje ne možeš parkirati auto zbog dolaska gostujućih navijača samo je dio tog iskustva.

Sve je bilo tu, ali nije bilo dovoljno - mlako

Istra je utakmicu započela bez većih iznenađenja u formaciji. Minimalne rotacije zadržale su sustav 3-4-2-1, s trojicom stopera u liniji — Taraba, Kumar i Miettinen. Kadušić i Šepić djelovali su ofenzivnije po bokovima, dok su sredinu držali Maurić i Radošević. Ispred njih su operirali Lončar i Ahmeti, uz Prevljaka kao klasičnu devetku.

Nakon crvenog kartona za Rijeku, Istra prelazi na ofenzivniju varijantu 4-2-4 kako bi dodatno pritisnula zadnju liniju gostiju i iskoristila brojčanu prednost. I upravo tu dolazimo do ključnog dojma utakmice — inicijativa je postojala, ali egzekucija je izostala.

Istra je imala svoje prilike, i to ne zanemarive. Najbliže pogotku bili smo nakon udarca Miettinena glavom koji je završio na gredi, kao i kod pokušaja Rozića s lijeve strane, gdje je lopta također pogodila okvir gola. U tim trenucima nedostajalo je malo preciznosti, ali i odlučnosti u završnici — onaj dodatni korak koji često razdvaja bod od pobjede.

S druge strane, Rijeka je svoju najbolju priliku imala iz kontranapada nakon nespretne greške Radoševića — Adu Adei nije realizirao mrtvu šansu, a ostaje dojam da je Kolić možda i minimalno skrenuo loptu koja je na kraju prošla tik uz stativu.

Gledano u cjelini, susret je ostavio mlak dojam. Rijeka je djelovala prazno i bez energije, dok Istra, unatoč igraču više i konkretnim situacijama, nije uspjela prelomiti utakmicu u svoju korist. Možda je upravo to i najbolji sažetak ove sezone — postoji neka kakva-takva igra, postoje momenti, ali nedostaje kontinuitet i realizacija kada je najpotrebnije.

Ide remont

Ova utakmica ujedno je bila i posljednja ovosezonska na Drosini. Nakon nje slijedi svojevrsni “servis” — ne samo travnjaka na stadionu, već najvjerojatnije i same momčadi. Promjene se nameću kao nužnost, bilo kroz kadar, pristup ili širu strukturu, jer sezona poput ove teško može biti temelj za ozbiljniji iskorak. Istri mora biti cilj konkretan iskorak, jer za to ima potencijal bilo igračk/kadrovski tako i poslovni/operativni.

Nakon susreta održana je i fešta “zeleno-žuta noć” ispod sjeverne tribine. Fešta sama po sebi nije bila loša, ali joj je nedostajalo malo duha — iskre i energije koji su izostali veliki dio sezone i na terenu. U takvom kontekstu teško je stvoriti pravo slavlje; više je djelovalo kao zatvaranje jedne priče nego početak neke nove.

Na kraju malo gramatike :)

U navijačkom i novinarskom diskursu često su dopuštene jezične akrobacije, ali kad se pogleda strogo gramatički, “Derbi della Učka” ostaje upravo to — akrobacija. “Derby” dolazi iz engleskog jezika i u hrvatskom se prevodi kao “derbi”, dok “della Učka” dolazi iz talijanskog i znači “(od) Učke”.

Ispravnije bi bilo reći “Derbi Učke”, eventualno “Derbi od Učke”. S druge strane, ako bismo išli do kraja u talijanskom izričaju, najtočnija formulacija je “Derby del Monte Maggiore”. No, nogomet i navijački jezik često žive mimo pravila — pa možda upravo ta nespretnost daje dodatni šarm imenu koje je već odavno zaživjelo. Jer na kraju, nije važno kako se zove — nego što nam znači.

Pozdrav s Drosine — i dalje sanjamo jaku Istru